Kad sam poslao Lejlu natrag na posao: Istina o očinstvu koju nisam želio vidjeti
“Ne mogu više, Lejla! Dosta mi je tvojih izgovora. Vrati se na posao, ja ću s malim!” viknuo sam tog jutra, dok je sunce tek provirivalo kroz prozor naše male kuhinje u Novom Zagrebu. Lejla me gledala kao da sam joj upravo slomio srce. Nije rekla ništa, samo je tiho obukla kaput, poljubila našeg sina Tarika u čelo i izašla. Vrata su se zatvorila za njom uz onaj tihi škripaj koji me uvijek podsjećao da nešto nije u redu s našim domom.
Ostao sam sam s Tarikom, dvogodišnjakom koji je već tada imao više energije nego svi moji prijatelji iz birtije zajedno. “Ma šta je to? Pa nije to nikakva nauka,” mrmljao sam sebi dok sam mu pokušavao promijeniti pelenu. Tarik je vrištao, nogama udarao po stolu, a ja sam osjećao kako mi se ruke tresu. “Smiri se, bolan!” povikao sam, ali on je samo još jače plakao.
Prvi dan je prošao u magli. Nisam stigao ni kavu popiti kako treba. Tarik je prosuo juhu po podu, razbio tanjur, a ja sam ga na kraju pustio da gleda crtiće samo da bih mogao sjesti i odmoriti. Kad se Lejla vratila s posla, pogledala me onako umorno, ali nije rekla ništa. Samo je pokupila Tarika i odnijela ga na spavanje.
Sljedećih dana bilo je još gore. Tarik je dobio temperaturu. Nisam znao što da radim. Zvao sam mamu: “Majko, šta da radim? Tarik ima 38 i pol!” Ona mi je rekla da mu dam sirup i stavim hladne obloge. Ruke su mi se tresle dok sam mu pokušavao izmjeriti temperaturu. Osjećao sam se kao potpuni idiot.
Lejla je dolazila kući sve kasnije. Jedne večeri, dok sam sjedio za stolom i gledao u praznu čašu, prišla mi je tiho: “Jesi li sada shvatio? Nije lako biti roditelj cijeli dan.”
Nisam odgovorio. Ponos mi nije dao. Ali noću, kad bih ležao budan i slušao Tarikovo disanje iz susjedne sobe, osjećao sam kako mi srce lupa od straha. Što ako mu nešto bude? Što ako pogriješim?
Jednog dana, dok smo bili u parku, Tarik je pao i raskrvario koljeno. Druga djeca su se smijala, a ja sam ga podigao u naručje i pokušao ga utješiti. “Tata je tu, mali… Ne plači…” Ali on je plakao još jače. Osjećao sam poglede drugih roditelja na sebi – pogotovo one žene s plavom kosom, Mirele, koja je uvijek znala sve o svemu. “Možda bi mu trebao staviti flaster,” dobacila je s osmijehom koji me izluđivao.
Te večeri Lejla me pitala: “Jesi li mu stavio flaster?”
“Jesam,” slagao sam. Nisam imao pojma gdje su flasteri.
Počeo sam primjećivati koliko toga ne znam. Nisam znao gdje stoje čiste pidžame, nisam znao što Tarik voli jesti za doručak osim krekera i mlijeka. Nisam znao kako ga smiriti kad sanja ružno ili kad mu zubi rastu pa plače cijelu noć.
Jedne noći, kad je Tarik imao visoku temperaturu i nije prestajao plakati, sjedio sam kraj njegovog kreveta i molio Boga da mu bude bolje. Lejla je spavala iscrpljena u drugoj sobi jer je radila dvostruku smjenu. Držao sam Tarika za ruku i šaptao mu: “Tata je tu… Tata te voli…”
U tom trenutku shvatio sam koliko sam bio nepravedan prema Lejli. Koliko puta sam joj rekao da pretjeruje? Koliko puta sam mislio da ona ništa ne radi dok ja radim ‘pravi’ posao? Sjetio sam se svog oca, kako nikad nije mijenjao pelene ni vodio nas u park – to je bio ‘ženski posao’. Je li moguće da sam postao isti kao on?
Sljedeće jutro Lejla me zatekla kako perem suđe i pokušavam napraviti Tariku kašu od banane i keksa. Pogledala me s blagim osmijehom: “Vidi ti njega… Tata postaje pravi domaćin.”
Nisam znao što reći pa sam samo slegnuo ramenima.
Navečer smo sjeli zajedno na kauč dok je Tarik spavao. Lejla je tiho rekla: “Znaš… nije meni teško raditi. Teško mi je kad misliš da ništa ne vrijedim.”
Osjetio sam knedlu u grlu. “Nisam znao… Bio sam glup. Oprosti mi, Lejla.”
Zagrlila me prvi put nakon dugo vremena.
Danas znam – očinstvo nije samo igra ili usputna stvar koju možeš odraditi kad ti paše. To je borba sa sobom, sa svojim ponosom i predrasudama koje nosimo iz djetinjstva. I nije sramota priznati da ne znaš ili da ti treba pomoć.
Ponekad se pitam – koliko nas muškaraca stvarno zna što znači biti otac? Koliko nas ima hrabrosti priznati vlastite slabosti pred ženom koju volimo?
Što vi mislite – jesmo li mi muškarci spremni učiti o roditeljstvu ili nas još uvijek koče naši stari ponosi i strahovi?