Kad ti susjed postane obitelj: Priča o samoći, ponosu i neočekivanoj bliskosti
“Opet nisi došla, Lejla? Znaš li ti koliko mi znači tvoj glas?” drhtavim prstima spuštam mobitel na stol, osjećajući kako mi srce tone još dublje. Već treći put ovaj tjedan moja kćerka otkazuje posjet. Damir, moj sin, javlja se još rjeđe. Kaže da ima puno posla, da su djeca bolesna, da je promet loš. Svaki put nova isprika, a ja ostajem sama u stanu koji je nekad bio prepun smijeha i mirisa domaće pite.
Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam kroz prozor na dvorište gdje se igraju djeca iz susjedstva. Sjetim se dana kad su Lejla i Damir trčali po istom tom dvorištu, a ja ih dozivala na ručak. Sad su odrasli, imaju svoje živote, a ja… ja sam ostala samo uspomena na njihovo djetinjstvo.
“Gospođo Vera!” začujem glas kroz otvoreni prozor. To je Azra, moja susjeda iz prizemlja. Uvijek nasmijana, uvijek spremna pomoći. “Skuhala sam vam malo pileće juhe. Znam da vam nije lako ovih dana. Hoćete li da vam donesem?”
Osjetim kako mi oči navlaže suze. “Hvala ti, Azra, ali ne trebaš…”
“Ma nemojte tako! Znam kako je kad djeca odu. I meni je bilo teško kad je Adnan otišao u Njemačku. Hajde, otvorite vrata!”
Nisam imala snage odbiti je. Azra je ušla s toplom juhom i osmijehom koji grije više od bilo kakve hrane. Sjela je preko puta mene i počela pričati o svom unuku, o tome kako joj fali sin, ali i kako se naučila radovati malim stvarima.
“Znate, Vera, nije lako biti sam. Ali nije ni sramota tražiti pomoć. Mi smo ovdje jedni za druge. Djeca… oni imaju svoje brige. Ne zamjerajte im previše.”
Pogledala sam je kroz suze. “Ali ja sam ih odgajala sama! Sve sam im dala! Zar je toliko teško nazvati majku?”
Azra me nježno primila za ruku. “Nije teško, ali nekad ljudi zaborave što je važno dok jure za svojim životima. Vi ste meni kao sestra. Ako vam što treba – tu sam.”
Tih dana Azra mi je postala više od susjede. Donosila mi je kruh kad nisam mogla do trgovine zbog bolnih koljena, sjedila sa mnom kad bih imala napade tuge, čak me nagovorila da zajedno idemo na pijacu subotom ujutro. Počela sam se osjećati živom opet, makar na kratko.
Ali svaki put kad bih čula zvuk mobitela, nada bi mi zaiskrila u srcu – možda Lejla? Možda Damir? Najčešće bi to bila reklama ili pogrešan broj.
Jednog dana odlučila sam nazvati Lejlu. “Kćeri, možeš li doći ovaj vikend? Trebam te nešto važno pitati.” S druge strane tišina pa uzdah: “Mama, znaš da imam puno obaveza… Možda sljedeći mjesec?”
Spustila sam slušalicu i osjetila kako mi ponos puca na tisuću komadića. Nisam više htjela moliti za pažnju.
Te večeri Azra je došla s kolačem od jabuka. Sjela je do mene i rekla: “Vera, znaš li koliko si vrijedna? Nisi sama dok imaš prijatelje. Djeca će možda shvatiti jednog dana što su propustila. Do tada – hajde da živimo za sebe!”
Počele smo zajedno gledati turske serije, smijati se glupostima i dijeliti recepte kao dvije djevojčice. U zgradi su nas počeli zvati “one dvije što uvijek nešto kuhaju”.
Ali onda sam jedne noći osjetila snažnu bol u prsima. Nisam mogla doći do telefona. Azra je čula buku i odmah pozvala hitnu pomoć. U bolnici su mi rekli da sam imala blaži srčani udar.
Ležala sam na bijelom bolničkom krevetu kad su napokon došli Lejla i Damir. Stajali su nespretno pokraj kreveta.
“Mama… Zašto nam nisi rekla da ti je loše?” pitala je Lejla.
Pogledala sam ih ravno u oči: “A vi ste znali pitati kako sam? Ili ste samo čekali da vas netko obavijesti kad bude kasno?”
Damir je spustio glavu: “Zao mi je, mama… Nismo znali…”
Lejla je zaplakala: “Obećavam da ću dolaziti češće… Samo nemoj umrijeti bez da ti kažem koliko te volim…”
Nisam znala što reći. Bilo mi je drago što su tu, ali gorčina nije nestala.
Kad sam se vratila kući, Azra me dočekala s cvijećem i toplim zagrljajem.
“Vera, sad znaš tko ti je pravi prijatelj. Djeca će možda naučiti cijeniti te kad bude kasno – ali ja te cijenim sad!”
Sjedile smo zajedno na balkonu, gledale zalazak sunca nad Sarajevom i šutjele.
Ponekad se pitam: Je li krv zaista gušća od vode? Ili nam sudbina pošalje pravu obitelj onda kad nam najviše treba?
Što vi mislite – tko su vaši pravi ljudi u životu?