Suze neizrečenih riječi: Ispod majčinog staklenog zvona

„Ne mogu više ovako. Rekla si da vodim ovu kuću, a sada sam ti kriva za sve!“ – moj glas je drhtao dok sam stajala nasred kuhinje, stisnutih šaka, gledajući u majku koja je sjedila za stolom s onim svojim poznatim pogledom – pogledom koji sudi, ali nikad ne grli.

„Ne viči na mene, Lana. Ja sam ti majka. Sve što radim, radim za tvoje dobro“, odgovorila je hladno, bez trunke emocije u glasu. I opet ista rečenica, kao da je izrezana iz nekog starog filma koji se stalno vrti na televiziji. U tom trenutku, osjetila sam kako mi srce udara o rebra, kao da želi pobjeći iz tog tijela koje je već godinama zarobljeno.

Od djetinjstva sam živjela pod staklenim zvonom. Majka, Jasna, uvijek je pazila da sve bude savršeno: stolnjak bez mrlje, prozori bez prašine, ocjene bez četvorki. „Ako nisi najbolja, nisi ništa“, govorila bi mi dok sam plakala nad matematikom ili kad bih se vratila iz škole s jedinicom iz kemije. Nikad nije bilo dovoljno dobro. Nikad nisam bila dovoljno dobra.

Sjećam se jedne zime kad sam imala deset godina. Snijeg je padao po Sarajevu, a ja sam željela ići na sanjkanje s prijateljicama. Majka mi nije dala. „Djevojčice ne idu van kad je hladno. Možeš se razboljeti. Ostani doma i nauči pjesmicu za školu.“ Gledala sam kroz prozor kako Ena i Mirela kližu niz brijeg, a meni su suze klizile niz obraze. Tada sam prvi put osjetila kako izgleda biti zatvoren u kavez.

Godine su prolazile, ali ništa se nije mijenjalo. Kad sam upisala fakultet u Zagrebu, nadala sam se da ću napokon disati slobodno. Ali Jasna je svaki vikend zvala: „Jesi li jela? S kim si bila? Zašto si tako kasno došla kući?“ Nije bilo izlaska bez pitanja, nije bilo prijateljstva bez sumnje. Čak i kad sam upoznala Dinu, dečka iz Mostara, majka ga je odmah odbacila: „On nije za tebe. Nema stalni posao. Što ćeš s njim?“

Dino je bio prva osoba koja me gledala kao osobu, a ne kao projekt koji treba popraviti. S njim sam mogla pričati o svemu – o strahu od neuspjeha, o tome kako me boli što nikad nisam mogla zagrliti majku bez da osjetim krivnju. Ali ni to nije potrajalo. Nakon što je Jasna saznala da Dino planira zaprositi me, napravila je scenu pred cijelom obitelji: „Ako odeš s njim, zaboravi da imaš majku!“

Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop svoje sobe, iste one sobe u kojoj sam odrasla, i pitala se: tko sam ja bez nje? Jesam li ja samo produžetak njezinih strahova i ambicija? Ili imam pravo na svoj život?

Svađe su postale svakodnevica. Moj brat Ivan uvijek bi šutio za stolom dok bi majka i ja vodile rat riječima. Otac je odavno odustao od pokušaja da nas pomiri – povukao se u radionicu i pravio drvene igračke za susjedovu djecu. „Pusti ih“, govorio bi Ivanu tiho, „žene će to same riješiti.“ Ali ništa se nije rješavalo.

Jednog jutra, dok sam spremala kavu, majka je došla iza mene i tiho rekla: „Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za tebe? Da nisam pazila na tebe, tko zna gdje bi završila.“ Okrenula sam se prema njoj i prvi put u životu rekla ono što me godinama gušilo:

„Možda bih bila sretnija. Možda bih znala tko sam.“

Njezine oči su zatreperile na trenutak, ali onda je opet navukla masku hladnoće. „Ne znaš ti što je život“, rekla je i otišla iz kuhinje.

Tog dana odlučila sam otići. Spakirala sam nekoliko stvari u ruksak i otišla kod Mirele koja sada živi sama u Novom Zagrebu. Kad sam joj ispričala sve, samo me zagrlila i rekla: „Lana, nisi ti kriva što želiš disati.“

Ali krivnja nije nestala. Svaki dan sam provjeravala mobitel očekujući poruku od majke – ali ona nije zvala. Ivan mi je jednom poslao poruku: „Mama stalno plače. Kaže da si je izdala.“

Izdala? Je li izdaja to što želim biti svoja? Što želim voljeti koga ja hoću? Što želim pogriješiti sama?

Dino me zvao nekoliko puta, ali nisam imala snage javiti se. Nisam znala tko sam bez majčine sjene nad sobom.

Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam skupila hrabrosti vratiti se kući po preostale stvari. Majka me dočekala na vratima s istim onim pogledom – ali ovaj put u njemu je bilo nešto slomljeno.

„Jesi li sretna sada?“ pitala je tiho.

Nisam znala što reći. Samo sam stajala tamo, osjećajući kako mi suze naviru na oči.

„Samo želim da budeš dobro“, prošaptala je.

Možda to nikad neću čuti onako kako želim – možda nikad neću dobiti zagrljaj bez uvjeta ili pohvalu bez usporedbe s drugima. Ali možda mogu naučiti voljeti sebe onako kako ona nikad nije znala.

Ponekad se pitam: Jesam li ja kriva što želim disati slobodno? Ili smo svi mi zarobljeni u tuđim očekivanjima dok ne skupimo hrabrosti reći – dosta?