„Daj bratu stan, pa ste obitelj!” – priča o izdaji i ljubavi koja boli
„Ana, molim te, razmisli još jednom. Pa to je tvoj brat! Zar ti je stan važniji od obitelji?”
Te riječi, izgovorene drhtavim glasom moje majke, odzvanjaju mi u glavi već danima. Sjedim na rubu svog kreveta u malom stanu na Trešnjevci, gledam kroz prozor u maglovito zagrebačko jutro i osjećam kako mi srce puca na pola. Nikada nisam mislila da će jedan telefonski poziv promijeniti sve. Nikada nisam mislila da ću morati birati između sebe i onih koje najviše volim.
Sve je počelo prošlog tjedna. Bila sam na poslu, u banci, kad mi je zazvonio mobitel. Mama. Uvijek se javim, bez obzira na gužvu. „Ana, moramo razgovarati”, rekla je tiho, gotovo šaptom. „Ivan ima problema. Znaš da su on i Mirela pred rastavom. Nema gdje otići. Razmišljali smo… možda bi mogao preseliti kod tebe.”
U tom trenutku mi je zastao dah. Moj stan? Moj jedini kutak mira, koji sam godinama otplaćivala kreditom, odričući se putovanja, izlasaka, svega što mladi ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Ivan je uvijek bio zlatno dijete – onaj koji je mogao pogriješiti koliko hoće, a mama bi ga uvijek opravdala. Ja sam bila ona koja mora biti jaka, odgovorna, uvijek tu za sve.
„Mama, ne mogu samo tako dati stan! Pa znaš koliko sam se mučila da ga kupim!”
„Ali Ana, on nema gdje! Ti si sama, a on ima dijete. Zar ti je teško pomoći bratu?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da me netko gura u kut iz kojeg nema izlaza. Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, gledala u strop i pokušavala zamisliti kako bi bilo da Ivan živi ovdje. Znam ga – razbacivao bi stvari, dovodio prijatelje, pušio na balkonu i ostavljao prljave šalice po cijelom stanu. Moj mir bi nestao.
Sljedeći dan sam otišla kod roditelja na ručak. Tata je šutio, gledao kroz prozor i pušio cigaretu za cigaretom. Mama je kuhala sarmu, kao da će miris domaće hrane izbrisati napetost koja se uvukla među nas.
„Ana”, rekao je tata napokon, „nije lako ovo što te tražimo. Ali znaš kakva su vremena. Ivan je u problemima.”
„A ja nisam? Zar nitko ne vidi koliko sam se trudila? Zar nije dosta što sam uvijek bila ta koja popušta?”
Ivan je došao kasnije, s crvenim očima i pogledom punim srama. „Znam da nije fer”, rekao je tiho, „ali stvarno nemam gdje. Mirela me izbacila, a ne mogu platiti podstanarstvo i alimentaciju.”
Gledala sam ga i osjećala mješavinu bijesa i sažaljenja. Moj brat, koji nikada nije znao što znači odgovornost. Moj brat, koji je uvijek imao nekoga tko će ga spasiti.
Tih dana svi su me zvali – tetka Ljiljana iz Osijeka, stric Zoran iz Rijeke, čak i susjeda Marija koja je čula za našu situaciju preko mame. Svi su imali isto pitanje: „Pa jeste li vi normalni? Kako možeš odbiti brata?”
Osjećala sam se kao izdajica. Kao sebičnjak. Ali onda bih se sjetila svih onih noći kad sam plakala jer nisam imala za režije, svih onih dana kad sam radila prekovremeno da bih otplatila kredit.
Jedne večeri došla mi je prijateljica Petra. Sjeli smo na pod uz vino.
„Ana”, rekla je ozbiljno, „ako sada popustiš, nikad nećeš imati svoj mir. Znaš kakvi su naši – jednom kad nešto daš, to više nije tvoje.”
Znala sam da je u pravu. Ali kako reći ne vlastitoj majci? Kako gledati Ivana u oči?
Nakon nekoliko dana odlučila sam razgovarati s mamom nasamo.
„Mama”, počela sam tiho, „znam da ti je teško gledati Ivana kako pati. Ali meni je ovo dom. Ne mogu ga samo tako dati.”
Pogledala me kao da sam joj zabola nož u srce.
„Znači, stan ti je važniji od brata? Od mene?”
Nisam imala snage odgovoriti.
Od tada više ne razgovaramo kao prije. Tata me zove povremeno, pita jesam li dobro, ali osjetim razočaranje u njegovom glasu. Ivan mi šalje poruke – nekad ljutite, nekad molećive.
Na poslu sam odsutna, prijatelji me pitaju što mi je. Osjećam se kao da sam izgubila sve – i obitelj i svoj mir.
Ponekad sjedim sama u stanu i pitam se: jesam li stvarno sebična? Ili samo prvi put biram sebe?
Možda će mi netko od vas reći – što biste vi napravili na mom mjestu? Je li ljubav prema obitelji uvijek važnija od ljubavi prema sebi?