Vjenčanje na obali: Mirnin put kroz bol, ljubav i predrasude

“Ne možeš ti to, Mirna! Pogledaj se!” Majčin glas parao je tišinu sobe, dok sam pokušavala navući bijelu haljinu preko nogu koje više nisam osjećala. Ruke su mi drhtale, ali ne od slabosti, već od bijesa i tuge. “Mama, molim te…” prošaptala sam, ali ona je već izašla iz sobe, ostavljajući za sobom miris lavande i gorčine.

Nikada nisam zamišljala da ću na svoj dan stajati – ili bolje rečeno, sjediti – pred oltarom u invalidskim kolicima. Sve se promijenilo prošlog ljeta, kad me automobil udario na pješačkom prijelazu u Splitu. Sjećam se zvuka kočenja, vriska prolaznika i hladnog asfalta pod mojim tijelom. Liječnici su rekli da je čudo što sam preživjela, ali meni se tada činilo kao kazna.

Adnan je bio uz mene od prvog dana. Nije ga bilo briga što više ne mogu hodati. “Ti si još uvijek ona ista Mirna koju volim,” govorio bi dok mi je kosu pleo u pletenice, baš kao što je to radila baka kad sam bila mala. Ali moji roditelji nisu dijelili njegovo mišljenje. Otac je šutio, gledao kroz prozor i pušio cigaretu za cigaretom. Majka je plakala svake večeri, šaptala molitve i krivila sudbinu.

“Zašto baš ti? Zašto baš sada?” pitala me jednom dok smo zajedno gledale zalazak sunca s balkona našeg stana u Zadru. Nisam imala odgovor. Samo sam šutjela i gledala more koje se ljeskalo pod posljednjim zrakama sunca.

Prijatelji su se polako udaljavali. Neki su dolazili iz sažaljenja, drugi su nestali bez riječi. Najviše me boljelo što me Iva, najbolja prijateljica iz djetinjstva, više nije zvala na kave. “Ne znam kako bih ti pomogla,” napisala mi je u poruci koju sam čitala iznova i iznova.

Pripreme za vjenčanje bile su pravi izazov. Majka je predlagala da sve otkažemo. “Tko će te gledati tako? Ljudi će pričati!” vikala je dok smo birale cvijeće za buket. Adnan je bio uporan: “Neka pričaju! Mi znamo što osjećamo.” Njegova sestra Lejla bila mi je najveća podrška. “Mirna, ti si hrabrija nego što misliš. Neka tvoja kolica budu tvoja krila!” rekla mi je dok smo zajedno ukrašavale kolica bijelim ružama i maslinovim grančicama.

Dan vjenčanja došao je brže nego što sam mislila. Jutro je bilo oblačno, ali do popodneva se nebo razvedrilo. More je bilo mirno, a plaža u Bibinju ukrašena lampionima i školjkama koje smo skupljali kao djeca. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam čekala da me otac odvede do Adnana.

“Jesi li sigurna?” pitao me otac tiho, prvi put nakon nesreće gledajući me ravno u oči. “Jesam, tata. Više nego ikad,” odgovorila sam i osjetila kako mi suze naviru na oči.

Glazba je počela svirati. Gosti su ustali, a ja sam polako krenula prema Adnanu. Njegov pogled bio je pun ponosa i ljubavi. U tom trenutku zaboravila sam na sve bolove, sve poglede i šaputanja iza leđa.

“Mirna, hoćeš li biti moja supruga u dobru i zlu?” pitao me drhtavim glasom. “Hoću,” odgovorila sam bez imalo sumnje.

Kad smo izgovorili zavjete, nebo se obojilo u narančasto-crvene tonove, a more je šaptalo svoju pjesmu. Osjetila sam kako mi Adnan stišće ruku jače nego ikad prije.

Nakon ceremonije, majka mi je prišla i prvi put nakon nesreće zagrlila me bez riječi. Osjetila sam kako joj suze klize niz lice dok mi šapuće: “Oprosti mi… Bila sam slaba. Ti si moja snaga.”

Te večeri, dok smo sjedili uz vatru na plaži okruženi prijateljima i obitelji, shvatila sam da život nije ono što nam se dogodi, već ono što napravimo s onim što nam se dogodi.

Ponekad se pitam: Koliko nas ima snage prkositi predrasudama i vlastitim strahovima? Što biste vi učinili da vas život sruši – biste li ustali ili ostali ležati?