Muž, sjena u našem domu: Između posla i njegove majke, gdje sam ja?
“Opet ideš kod svoje mame?” – riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Kiša je tukla po prozorima naše male zagrebačke garsonijere, a Darijo je već po tko zna koji put tog tjedna navlačio jaknu. Pogledao me onim umornim očima, kao da mu je svaka moja rečenica dodatni teret na leđima.
“Moram, Lucija. Znaš da joj nije dobro. A i posao me čeka sutra rano, pa…”
“A mene? Mene ne čeka ništa?” – glas mi je zadrhtao. Naša kćerkica, mala Lana, spavala je u drugoj sobi, a ja sam osjećala kako mi se srce steže svaki put kad ostanem sama s njom, dok Darijo nestaje u noći – ili kod svoje majke u Dubravi, ili u uredu gdje ga šefica Ivana gnjavi do kasno.
Nisam uvijek bila ovakva. Prije dvije godine, kad smo se vjenčali, mislila sam da ćemo biti tim. Da ćemo zajedno graditi dom, dijeliti brige i radosti. Ali otkad je Lana došla na svijet, sve se promijenilo. Darijeva majka, gospođa Marija, postala je središte njegovog svemira. Svaki vikend kod nje, svaki poziv njoj, svaki savjet njezin. Ja sam bila tu – za pelene, za noćna buđenja, za suze i smijeh – ali kao da nisam bila dovoljno važna.
Sjećam se jedne večeri kad sam pokušala razgovarati s njim.
“Darijo, osjećam se kao duh u vlastitoj kući. Kao da sam samo dadilja tvojoj kćeri i netko tko ti pere košulje. Zar ne vidiš koliko sam sama?”
Samo je slegnuo ramenima. “Ne dramatiziraj, Lucija. Svi imaju svoje probleme. I moja mama je sama otkad je tata umro. Treba joj pomoć.”
“A meni ne treba? Zar ja nisam tvoja obitelj?”
Nije odgovorio. Samo je izašao iz stana.
Tih dana sam često razmišljala o povratku roditeljima u Osijek. Moja mama bi me razumjela. Ali nisam htjela odustati bez borbe. Nisam htjela da Lana odraste gledajući majku koja šuti i trpi.
Svekrva Marija me nikad nije prihvatila. “Lucija, znaš ti kuhati pravi grah? Darijo voli onaj moj s kobasicom…” ili “Lana je prehlađena? Ja bih joj dala čaj od kamilice, ne te tvoje moderne sirupe.” Svaka njena rečenica bila je sitno podbadanje, a Darijo bi samo šutio ili se smješkao kao da ništa nije čuo.
Jedne subote odlučila sam otići s Lanom kod Marije bez najave. Kiša je padala i sve mi je bilo teško, ali nisam više mogla čekati da me netko pozove ili pita kako sam. Kad sam stigla, Marija je sjedila za stolom s Darijom i njegovom sestrom Ivanom.
“Otkud ti ovdje?” – upitala me hladno.
“Došla sam vidjeti kako ste. I da zajedno popijemo kavu.”
Darijo me pogledao iznenađeno, ali ništa nije rekao. Ivana je odmah počela pričati o svom novom dečku iz Splita, a Marija je uzela Lanu iz mog naručja kao da sam joj samo dadilja.
Tada sam shvatila – ovdje nikad neću biti domaća. Ovdje ću uvijek biti ona koja smeta.
Te večeri, kad smo se vratile kući, Lana je zaspala na mom ramenu. Sjela sam na pod kupaonice i plakala tiho da me ne čuje. Osjećala sam se kao da nestajem – kao da me nema ni za koga osim za vlastito dijete.
Sljedećih tjedana Darijo je bio još odsutniji. Posao ga je “gutao”, a vikende je provodio kod mame pod izlikom da joj treba pomoći oko vrta ili papirologije za stan. Ja sam postala majka i otac Lani, kuharica i čistačica, ali najviše – nevidljiva žena.
Jedne noći, dok je vani bjesnila oluja, Lana se probudila s visokom temperaturom. Zvala sam Darija – nije se javljao. Zvala sam ga opet i opet dok nisam izgubila glas od brige i ljutnje.
Kad se napokon pojavio pred jutro, dočekala sam ga na vratima:
“Znaš li ti da nam dijete ima 39 s temperaturom? Gdje si bio cijelu noć?”
Pogledao me zbunjeno: “Kod mame… Zaspao sam tamo jer smo gledali stare slike…”
“A ja? A Lana? Zar smo ti toliko nebitne?”
Počela sam vikati kroz suze:
“Dosta mi je! Ili ćeš biti ovdje sa svojom obitelji ili idi pa živi s mamom! Ne mogu više sama!”
Darijo je prvi put izgledao kao da shvaća ozbiljnost situacije. Sjeo je na kauč i šutio dugo.
“Ne znam što želiš od mene…” promrmljao je.
“Želim muža! Partnera! Želim nekoga tko će biti uz mene kad mi je teško! Ne želim biti sama u ovom braku!”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Lanu kako diše i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala više šutjeti? Jesam li trebala biti više poput Marije?
Sljedećih dana Darijo se trudio biti prisutniji – ali svaki njegov pokušaj bio je nespretan i kratak. Nisam znala hoće li ikad shvatiti koliko boli nosim u sebi.
Danas pišem ovu priču jer znam da nisam jedina koja se osjeća ovako – izgubljeno između muža koji nikad nije tu i svekrve kojoj nikad nisam dovoljno dobra.
Ponekad se pitam: Koliko žena još sjedi same u svojim stanovima dok njihovi muževi žive tuđe živote? Kad ćemo napokon postati važne same sebi?