Između tišine i vjere: Kako sam pronašla snagu kad se obitelj raspadala
“Ne mogu više, Ivana. Ovaj put stvarno odlazim.” Glas moje majke tresao se dok je pakirala torbu u dnevnoj sobi, a ja sam stajala na vratima, stisnutih šaka, pokušavajući zadržati suze. Otac je sjedio za stolom, gledao kroz prozor, šutio. U zraku je visio miris kave i neizgovorenih riječi. Bio je to četvrtak navečer, običan dan u Zagrebu, ali za mene je to bio kraj svijeta.
“Mama, molim te…” prošaptala sam, ali ona je samo odmahnula rukom. “Ivana, nisi ti kriva. Nisi ti kriva ni za što. Samo… ne mogu više ovako.”
Tog trenutka, sve što sam znala o sigurnosti nestalo je. Imala sam 19 godina, taman završila srednju školu, planirala upisati Filozofski fakultet. Umjesto toga, našla sam se između dvoje ljudi koji su se nekad voljeli, a sad nisu mogli ni pogledati jedno drugo.
Nisam znala kome da se okrenem. Prijateljice su imale svoje probleme – Ana je bila zaljubljena u profesora matematike, Lejla se borila s depresijom. Nisam htjela biti još jedan teret. Sjedila sam u svojoj sobi, gledala u križ iznad kreveta i pitala se: “Bože, gdje si sad? Zašto baš meni?”
Otac je postao još tiši nakon što je mama otišla. Navečer bi sjedio pred televizorom, pio pivo i pušio cigaretu za cigaretom. Ponekad bi mi rekao: “Ivana, sve će biti u redu.” Ali nisam mu vjerovala. Ni on nije vjerovao sebi.
Jedne večeri, dok sam pokušavala učiti za prijemni ispit, čula sam kako otac razgovara s nekim na telefon. Glas mu je bio slomljen: “Ne znam što ću s njom. Ivana je dobra cura, ali… ne znam kako da joj pomognem.”
Te noći nisam mogla spavati. Ustala sam i otišla do crkve svete Ane, dvije ulice dalje. Bilo je kasno, ali vrata su bila otključana zbog večernje mise. Sjela sam u zadnju klupu i prvi put nakon dugo vremena pustila suze da teku bez srama.
“Bože, ako me čuješ… Daj mi snage. Ne znam kako dalje. Ne želim mrziti ni mamu ni tatu. Samo želim da opet budemo obitelj.”
Nisam očekivala odgovor. Ali kad sam izašla iz crkve, osjećala sam neku čudnu lakoću – kao da mi je netko skinuo kamen sa srca.
Sljedećih tjedana počela sam redovito odlaziti na mise i moliti. Prvi put u životu osjećala sam da nisam sama. Svećenik fra Petar primijetio je moju tugu i jednom me zaustavio nakon mise:
“Ivana, jesi li dobro? Vidim te često ovdje… Ako želiš razgovarati, tu sam.”
Ispričala sam mu sve – o rastavi, o osjećaju krivnje, o tome kako mi nedostaje majka i kako ne znam kako pomoći ocu.
Fra Petar me saslušao bez osuđivanja. “Znaš,” rekao je tiho, “Bog nas ne napušta ni kad svi drugi odu. Ponekad dopušta da prođemo kroz tamu kako bismo naučili cijeniti svjetlo. Tvoja vjera će ti biti štit. I zapamti – nisi ti odgovorna za odluke svojih roditelja.”
Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje.
Jednog dana mama me nazvala i pitala želim li doći kod nje na ručak. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam ulazila u njezin novi stan na Trešnjevci. Bila je drugačija – umorna, ali nekako mirnija.
“Ivana,” rekla je dok smo pile kavu na balkonu, “znam da ti je teško. I meni je. Ali nisam mogla više živjeti u laži. Tvoj otac i ja smo se udaljili godinama prije nego što sam otišla. Nije tvoja krivnja. Volim te najviše na svijetu i uvijek ću biti tu za tebe.”
Plakale smo obje. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da mogu disati.
Kod kuće sam pokušavala razgovarati s ocem o svemu što nas muči, ali on bi samo odmahnuo rukom ili promijenio temu.
Jedne večeri skupila sam hrabrost:
“Tata, možemo li razgovarati? Znam da ti je teško… Ali meni trebaš više nego ikad. Ne želim da se povlačiš u sebe. Možemo li barem pokušati biti iskreni jedno prema drugome?”
Pogledao me dugo i duboko uzdahnuo.
“Znaš, Ivana… Nisam znao kako biti otac kad te mama otišla. Bojao sam se da ću te izgubiti kao što sam izgubio nju. Ali imaš pravo – moramo biti iskreni jedno prema drugome.” Prvi put nakon dugo vremena zagrlio me čvrsto.
Dani su prolazili sporo, ali polako smo gradili novi odnos – mama i ja na kavi subotom, tata i ja na šetnji Maksimirom nedjeljom poslije mise.
Vjera mi je postala oslonac kad ništa drugo nije imalo smisla. Molitva me smirivala kad bih noću plakala u jastuk.
Na prijemnom ispitu nisam briljirala kao što sam željela, ali upisala sam studij pedagogije – željela sam pomoći drugima koji prolaze kroz slične boli.
Danas znam da me Bog nije napustio ni onda kad sam mislila da ga nema. Naučila sam da snaga ne dolazi iz toga da sve bude savršeno – nego iz toga da prihvatimo ono što ne možemo promijeniti i vjerujemo da će sutra donijeti nešto bolje.
Ponekad se pitam: Koliko nas hoda ovim ulicama noseći teret obiteljskih rana koje nitko ne vidi? Koliko nas šuti kad bi trebali vikati? Možda baš tvoja priča može nekome dati nadu – kao što je meni dala vjera.