Sjena Imena: Priča o Snazi Biti Svoj

“Vesna, zar ti nije dosta više tih tvojih gluposti? Imaš šezdeset godina!” vikao je moj brat Dario dok je lupao šakom o stol. Zvuk porculanske šalice koja se prevrnula i prolila kavu po stolnjaku bio je samo još jedan podsjetnik na to koliko sam uvijek bila višak u vlastitoj obitelji. “Nije mi dosta, Dario. Nikad mi neće biti dosta živjeti po svom,” odgovorila sam tiho, ali odlučno, gledajući ga ravno u oči.

Moja sestra Ivana samo je uzdahnula i zakolutala očima. “Opet ona s tim svojim pričama o slobodi. Vesna, nisi više mlada. Vrijeme je da se smiriš.”

Ali kako se smiriti kad cijeli život osjećaš da si stranac među svojima? Rođena sam u Sarajevu, u obitelji gdje su pravila bila važnija od osjećaja. Otac je bio vojno lice, majka učiteljica. Sve je moralo biti po špagi: ocjene, ponašanje, čak i način na koji sjedim za stolom. Sjećam se kako sam kao djevojčica krišom čitala knjige pod dekom, sanjajući o svijetu gdje mogu biti što god poželim.

Prvi put sam se pobunila s osamnaest. Upisala sam Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, iako su svi očekivali da ću biti liječnica kao tetka Mira. Otac me nije pogledao mjesecima. Majka je plakala svake večeri. “Sramotiš nas,” govorila je kroz suze. Ali ja nisam mogla drugačije.

U Zagrebu sam upoznala Emira. Bio je student filozofije iz Mostara, s kosom do ramena i pogledom koji je obećavao revoluciju. Zajedno smo crtali grafite po zidovima i raspravljali do zore o smislu života. Kad sam mu prvi put rekla da ga volim, nasmijao se: “Vesna, ti voliš slobodu više nego mene.” Možda je bio u pravu.

Godine su prolazile. Emir je otišao u Njemačku, a ja sam ostala sama s kistovima i platnima. Radila sam kao profesorica likovnog u osnovnoj školi na Trešnjevci. Djeca su me voljela jer sam ih učila da crtaju srcem, a ne rukom. Ali roditelji su se žalili ravnatelju: “Vaša profesorica potiče djecu na bunt!” Smijala sam se u sebi – pa zar nije to smisao umjetnosti?

Obitelj me sve manje zvala na okupljanja. Na svadbi moje nećakinje Lane sjedila sam sama za stolom dok su drugi šaputali: “Eto je opet ona, stara cura s čudnim idejama.” Nikad se nisam udala. Nisam imala djece. Ljudi su me žalili ili prezirali – nikad nisu pitali jesam li sretna.

Prije nekoliko godina dijagnosticirali su mi rak dojke. Prva pomisao bila mi je: “Eto, Vesna, sad ćeš napokon morati stati.” Ali nisam stala. Odbila sam sažaljenje i nastavila slikati čak i kad mi je kosa počela opadati od kemoterapije. U bolnici sam upoznala Nadu, ženu iz Tuzle koja je izgubila muža u ratu i sina u prometnoj nesreći. Zajedno smo plakale i smijale se, dijelile priče o izgubljenim ljubavima i neostvarenim snovima.

Jednog dana, dok smo sjedile na klupi ispred bolnice, Nada me pitala: “Vesna, bojiš li se smrti?” Pogledala sam u krošnje drveća iznad nas i rekla: “Ne bojim se smrti. Bojim se da ću umrijeti a da nikad nisam bila svoja do kraja.”

Kad sam ozdravila, odlučila sam prodati stan i preseliti se u malu kuću na otoku Krku. Svi su mislili da sam poludjela. “Šta ćeš tamo sama?” pitala me Ivana. “Napokon ću disati,” odgovorila sam.

Na otoku sam pronašla mir koji nikad nisam imala u gradu. Svako jutro pijem kavu na terasi s pogledom na more i slikam ono što osjećam – ne ono što drugi žele vidjeti. Upoznala sam starog ribara Antu koji mi donosi svježu ribu i priča priče o olujama i izgubljenim brodovima. Ponekad navečer sjedimo uz vino i smijemo se životu koji nas je oboje iznevjerio – ili možda nije?

Ali ni ovdje me prošlost ne pušta na miru. Dario mi šalje poruke: “Vesna, vrati se kući dok još imaš kome.” Ivana me zove samo kad joj treba čuvati unuke. Ponekad me uhvati tuga – možda sam stvarno sebična? Možda su oni u pravu?

Ali onda pogledam svoje slike – pune boja, tuge i radosti – i znam da nisam pogriješila. Jer što vrijedi život ako ga živiš po tuđim pravilima?

Ponekad se pitam: Jesam li ja ta koja bježi od ljubavi ili oni bježe od mene jer ih podsjećam na sve ono što nisu imali hrabrosti biti? Može li čovjek biti istinski svoj u svijetu koji te stalno pokušava oblikovati po svojoj mjeri?

Što vi mislite – vrijedi li platiti cijenu za slobodu ili je lakše živjeti u miru s drugima, ali u ratu sa sobom?