Molitva između zidova: Priča o svekrvi, obitelji i pronalasku mira
“Opet si ti kriva, Alma! Da si bolje pospremila, Enes ne bi morao ništa tražiti!” Glas moje svekrve, gospođe Zlate, odjekivao je kroz stan kao zvono na crkvi u podne. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale dok sam rezala luk za ručak. Suze su mi navirale na oči, ali nisam znala jesu li od luka ili od riječi koje su me rezale dublje nego nož.
Enes je sjedio za stolom, šutio kao i uvijek. Pogled mu je bježao prema prozoru, kao da tamo traži izlaz iz ove svakodnevne napetosti. “Mama, pusti Almu na miru,” promrmljao je tiho, ali Zlata ga je samo ošinula pogledom. “Ti šuti! Da si ti muško kako treba, ne bi ti žena vladala kućom!”
Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Otkad smo se Enes i ja vjenčali i preselili kod njegovih roditelja u Sarajevu, moj život se pretvorio u neprestanu borbu za komadić mira. Svaki moj pokret bio je pod povećalom. Ako bih kasno ustala, bila sam lijena. Ako bih previše čistila, bila sam umišljena. Ako bih šutjela, bila sam bezobrazna. Ako bih pričala, bila sam preglasna.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga jesam li dovoljno posolila supu, zatvorila sam se u malu sobicu koju smo Enes i ja dijelili. Sjedila sam na krevetu i gledala u zidove prekrivene tapetama iz osamdesetih. U rukama sam stiskala krunicu koju mi je mama dala kad sam odlazila iz Mostara. “Moli se kad ti bude najteže,” rekla mi je tada.
Počela sam šaptati molitvu, glas mi je drhtao: “Bože, daj mi snage da izdržim. Daj mi mudrosti da ne uzvratim zlom na zlo. Daj mi mir u srcu.” Osjetila sam kako mi suze klize niz lice, ali s njima kao da su odlazili i dio gorčine i straha.
Sutradan sam odlučila razgovarati s Enesom. “Enese, ne mogu više ovako. Ili ćemo pronaći rješenje ili ću otići natrag kod svojih. Volim te, ali ne mogu biti stalno kriva za sve.” Pogledao me tužno, oči su mu bile umorne. “Znam, Alma… Ali znaš kakva je mama. Ona misli da sve radi za naše dobro.”
“A što je s mojim dobrom? Što je s našim brakom?” upitala sam ga kroz suze.
Te noći nisam mogla spavati. Ustala sam i otišla do dnevne sobe gdje je Zlata gledala tursku seriju. Sjela sam nasuprot nje i skupila hrabrost: “Gospođo Zlata, znam da nisam savršena snaha. Ali trudim se. Volim vašeg sina i želim da budemo obitelj. Molim vas, recite mi što vam najviše smeta kod mene?”
Pogledala me iznenađeno, kao da nije očekivala iskrenost ni slabost. “Ti si dobra cura, Alma… Ali ja sam cijeli život radila sve sama. Navikla sam biti glavna u kući. Bojim se da ću postati višak kad vi preuzmete sve.”
Tada sam prvi put vidjela njezinu ranjivost. Nije ona bila samo stroga svekrva – bila je žena koja se boji starosti i gubitka kontrole nad svojim svijetom.
Te večeri molila sam još jače: “Bože, pomozi mi da razumijem njezine strahove. Daj mi snage za oprost.” Počela sam joj prepuštati sitnice – način slaganja veša, redoslijed kuhanja… I svaki put kad bi me povrijedila riječima, umjesto da uzvratim, povukla bih se i molila.
Nije bilo lako. Bilo je dana kad bih poželjela vrisnuti ili pobjeći glavom bez obzira. Ali polako su se stvari mijenjale. Zlata je počela pitati za moje mišljenje oko ručka ili me zamoliti da joj donesem šalicu kave dok gleda vijesti.
Jednog jutra dok smo zajedno pile kavu na balkonu, tiho mi je rekla: “Znaš, Alma… Sretna sam što si dio naše obitelji.” Osjetila sam kako mi srce raste od ponosa i olakšanja.
Enes je primijetio promjenu: “Više se ne svađate? Kako si to uspjela?”
“Molitvom i strpljenjem,” odgovorila sam mu kroz osmijeh.
Danas znam da mir nije nešto što nam drugi daju – to je nešto što sami gradimo unutar sebe. I kad god osjetim nemir ili nepravdu, sjetim se riječi svoje majke i uzmem krunicu u ruke.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi u sjeni tuđih očekivanja i strahova? Možemo li oprostiti onima koji nas povrijede – ne zbog njih, nego zbog sebe? Što vi mislite – gdje vi nalazite svoj mir?