Moja kćerka mi zamjera što joj ne mogu pomoći kao njeni svekari
“Znaš li ti, mama, kako je meni kad gledam kako mi svekar i svekrva svaki mjesec pomažu, a ti… ti ništa?” Lani su oči bile crvene od suza, ali glas joj je bio oštar kao nož. Stajala je nasred moje male kuhinje, među starim loncima i izblijedjelim zavjesama, a ja sam osjećala kako mi se srce steže. Nisam znala što reći. Šutjela sam, gledala u svoje ruke, u one vene koje su postale izraženije otkad sam ostala sama.
“Lana, znaš da bih ti dala sve da mogu. Ali ja sam na mirovini. Tvoja penzija je veća od moje plaće kad sam radila u školi!” pokušala sam tiho, ali ona je samo odmahnula rukom.
“Nije stvar u novcu, mama. Nego… osjećam se manje vrijednom kad vidim kako oni pomažu, a ti ne možeš. Kao da nisam dovoljno važna.”
Te riječi su me zaboljele više nego bilo koja druga. Zar nije vidjela koliko sam se trudila? Zar nije znala koliko sam žrtvovala? Sjetila sam se dana kad sam s 42 godine prvi put osjetila njene pokrete pod srcem. Moj muž, Dragan, plakao je od sreće. Godinama smo pokušavali, išli po bolnicama od Zagreba do Sarajeva, slušali tuđe priče o “Božjoj volji” i “ženskoj nesposobnosti”. Kad je Lana došla na svijet, bila je čudo. Naše čudo.
Ali Dragan je umro kad je Lana imala samo 14 godina. Ostale smo same. Radila sam dvije smjene u školi, privatno davala instrukcije iz matematike, štedjela na svemu osim na njoj. Nikad nije imala najnovije tenisice kao njezine prijateljice, ali uvijek je imala toplu juhu i čistu posteljinu. Nikad nije išla na more s razredom, ali smo svako ljeto išle kod moje sestre u Gorski kotar i brale borovnice.
Kad je Lana upisala fakultet u Zagrebu, prodala sam zlatni lančić koji mi je majka ostavila da joj platim prvu godinu stanarine. Nikad joj to nisam rekla. Nisam htjela da se osjeća dužno. Htjela sam samo da ima šansu koju ja nisam imala.
Sad stoji ispred mene, odrasla žena, majka dvoje djece, i zamjera mi što joj ne mogu dati više.
“Mama, znaš li koliko puta sam morala odbiti Markove roditelje kad su nudili novac za djecu? Osjećam se kao da stalno nešto dugujem! A ti… ti si uvijek tako ponosna, nikad ne pitaš ni za što!”
“Lana, nisam ponosna. Samo… ne želim ti biti teret. Znaš da jedva spajam kraj s krajem. Ne mogu ti dati novac koji nemam.”
“Ali možeš barem pitati kako smo! Možeš pokazati da ti je stalo!”
Tu sam pukla. “Zar misliš da mi nije stalo? Svaku večer molim Boga da ste dobro! Svaki dan mislim na tebe i tvoju djecu! Samo… ne znam kako da ti pomognem kad me stalno uspoređuješ s njima!”
Lana je šutjela. Pogledala je kroz prozor, tamo gdje su se na susjedovoj terasi sušile pelene. Zrak je bio težak od ljetne sparine i neizgovorenih riječi.
“Znaš li kako je meni bilo kad sam bila mala?” upitala sam tiho. “Moja majka nije imala ni za kruh ponekad. Ali nikad joj nisam zamjerila što mi nije mogla dati više. Samo sam bila zahvalna što me voljela.”
Lana je slegnula ramenima. “Druga su vremena sada, mama. Svi nešto očekuju… svi uspoređuju…”
Nisam znala što reći na to. Osjećala sam se staro i nepotrebno. Kao da moj život više nema smisla osim da budem podsjetnik na ono što Lana nema.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako kiša udara po limenom krovu i razmišljala o svemu što sam napravila krivo. Jesam li trebala biti manje štedljiva? Jesam li trebala više tražiti pomoć dok je Dragan bio živ? Jesam li trebala Lani pokazati koliko me boli što ne mogu biti kao Markovi roditelji?
Sutradan me nazvala susjeda Ivanka. “Čula sam Lanu jučer… nemoj si to uzimati k srcu. Djeca danas ne znaju koliko je teško bilo nama.”
Ali meni nije bilo lakše. Otišla sam do tržnice kupiti malo voća za unuke. Prodavačica me pitala zašto sam tako zamišljena.
“Ma ništa… samo razmišljam koliko se vremena promijenilo.”
Kad sam došla kući, našla sam poruku od Lane: “Oprosti ako sam bila gruba jučer. Samo mi je teško kad vidim razliku između naših obitelji.” Nisam znala što da odgovorim.
Navečer sam sjela za stari stol i napisala joj pismo rukom:
“Draga Lana,
Znam da ti ne mogu dati ono što bi htjela ili što drugi mogu dati svojim kćerima. Ali znaj da te volim više od svega na svijetu i da bih ti dala zadnju koricu kruha kad bih imala samo jednu. Možda nisam bogata novcem, ali bogata sam ljubavlju prema tebi i tvojoj djeci.
Tvoja mama”
Pismo još uvijek stoji na mom stolu. Nisam ga poslala. Možda zato što se bojim da će ga Lana pročitati i opet osjetiti samo razliku između onoga što ima i onoga što nema.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji danas stvarno manje vrijedni ako ne možemo pomoći djeci novcem? Ili su djeca zaboravila koliko vrijedi topla riječ i zagrljaj?
Što vi mislite – gdje smo pogriješili?