Brat koji mi više ne govori: Priča o ljubomori, obitelji i izgubljenoj bliskosti
“Ne mogu vjerovati da si to prihvatila, Ana!” Ivanov glas je odjeknuo stubištem dok sam stajala s ključevima novog auta u ruci. Srce mi je lupalo kao ludo, a ruke su mi se tresle. Pogledala sam ga, tražeći u njegovim očima barem tračak razumijevanja, ali tamo je bila samo hladnoća. “Ivan, nisam ja tražila auto… Mama i tata su odlučili…” pokušala sam objasniti, ali on je već bio okrenut leđima, odlazeći prema svojoj sobi. Vrata su zalupila tako snažno da sam se trznula.
Nikad nisam zamišljala da će nas nešto tako glupo razdvojiti. Cijeli život smo bili najbolji prijatelji. On je bio stariji brat koji me štitio od svega – od zlobnih komentara u školi, od prvih ljubavnih razočaranja, od vlastitih nesigurnosti. Dijelili smo sobu do njegovog upisa na fakultet u Zagrebu, zajedno gledali Dinamove utakmice i smijali se glupim vicevima koje samo mi razumijemo. Ali sada, nakon što su roditelji meni kupili rabljeni Clio za maturu, Ivan me nije pogledao ni riječ progovorio već tjednima.
Mama je pokušavala smiriti situaciju. “Ivane, znaš da bismo i tebi kupili da smo tada imali novaca! Sad kad radimo oboje, možemo si to priuštiti…” On bi samo slegnuo ramenima i nestao iz kuće. Tata je šutio, skrivao se iza novina ili televizije. Ja sam ostajala sama s osjećajem krivnje koji me gušio.
Jedne večeri, dok sam sjedila u autu na parkiralištu ispred zgrade, Ivan je došao do mene. “Znaš što boli?” pitao je tiho. “Što nitko nije pitao kako se ja osjećam. Kao da sam višak u vlastitoj kući.” Pogledala sam ga kroz suze. “Ivane, nisi višak… Ti si moj brat!”
“Nisam više ništa. Ti si sad glavna. Tebi sve ide. Ja sam samo onaj koji je uvijek morao čekati, štedjeti, raditi preko ljeta da bih kupio bicikl ili laptop. A ti dobiješ auto samo tako.”
Nisam znala što reći. Zaboljelo me što misli da sam razmažena ili da ne cijenim ono što imam. Istina je bila da sam i sama osjećala nepravdu – ne prema sebi, nego prema njemu. Zaslužio je više od svih nas.
Dani su prolazili u tišini. Mama je sve češće plakala navečer u kuhinji, tata je postao još povučeniji. Ivan se preselio kod prijatelja na Trešnjevku i javljao se samo baki kad bi mu trebala pomoć oko drva ili nešto popraviti.
Jednog vikenda odlučila sam otići do njega. Pronašla sam ga kako sjedi na klupi ispred zgrade s Emirom, svojim najboljim prijateljem iz djetinjstva.
“Ana? Što radiš ovdje?” pitao je Emir iznenađeno.
“Moram razgovarati s Ivanom. Molim te…”
Ivan je šutio, gledao u pod.
“Znaš li koliko mi fališ?” prošaptala sam. “Nema smisla imati auto ako nemam s kim podijeliti sreću ili tugu. Sve mi je bezveze otkad te nema doma.”
Ivan je napokon podigao pogled. Oči su mu bile crvene.
“Ne mogu ti oprostiti što si prihvatila nešto što sam ja godinama sanjao…”
“Ali nisam ja kriva što su roditelji sada u boljoj situaciji! Nisam tražila ništa! Samo želim da opet budemo brat i sestra kao prije!”
Emir je uzdahnuo: “Ljudi moji, pa ovo se događa svima nama… Moji su meni kupili motor kad sam položio, a sestri nisu mogli ni bicikl priuštiti kad je bila mala. I dan-danas mi to predbacuje. Ali život nije uvijek fer…”
Ivan je šutio još nekoliko trenutaka pa rekao: “Možda nije fer… Ali boli kad vidiš da netko drugi dobije ono što si ti želio cijeli život. I boli kad tvoji roditelji ne vide tvoju bol.”
Vratila sam se kući sama te večeri, ali prvi put sam osjetila da postoji nada. Sljedećih tjedana slala sam Ivanu poruke – šalila se na naš račun, slala stare slike iz djetinjstva, podsjećala ga na zajedničke uspomene.
Na Božić se pojavio na vratima s poklonom za mene – privjeskom za ključeve auta na kojem je pisalo: “Za najbolju sestru (i vozačicu).”
Zagrlila sam ga kao nikad prije.
Ali nešto se ipak promijenilo zauvijek. Povjerenje koje smo imali više nije bilo isto; ostala je sjena nepravde i tuge zbog stvari koje nismo mogli kontrolirati.
Ponekad se pitam: Koliko nas obiteljske nepravde obilježe za cijeli život? I možemo li ikada potpuno oprostiti onima koje najviše volimo?