Samo jedna večera – priča o večeri koja je promijenila sve
„Opet ti, Ana, dramatiziraš zbog gluposti! Samo jedna večera, pa što onda ako nisam stigao pomoći?” Ivanov glas odjeknuo je kroz stan dok sam stajala pored štednjaka, ruku umrljanih od tijesta i očiju punih suza koje sam pokušavala sakriti. Miris pečenih paprika širio se kuhinjom, ali meni je u grlu stajala knedla.
„Nije stvar u večeri, Ivane! Nije stvar u paprikama, ni u tome tko će oprati suđe! Stvar je u tome što se svaki dan osjećam kao da sam sama u svemu ovome!”
Zastao je na trenutak, pogledao me onim pogledom koji govori: ‘Evo je opet.’ Sjeo je za stol, upalio televizor i pustio vijesti na HRT-u. Djeca su se igrala u dnevnoj sobi, a ja sam osjećala kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz prsa. Sjećam se da sam tada prvi put ozbiljno pomislila: „Je li ovo život koji želim?”
Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: „Ana, brak je kompromis. Muškarci su takvi, ne možeš ih promijeniti.” Ali ja nisam željela biti još jedna žena koja šuti i trpi. Nisam željela da me djeca gledaju kako nestajem iz dana u dan.
Te večeri odlučila sam nešto promijeniti. Kad su djeca otišla spavati, sjela sam nasuprot Ivanu. On je još uvijek bio zaokupljen mobitelom.
„Ivane, moramo razgovarati.”
„Možeš li pričekati da završi Dnevnik?”
„Ne mogu više čekati. Umorna sam od čekanja.”
Podignuo je obrve, ali napokon odložio mobitel. „Dobro, reci.”
Udahnula sam duboko. „Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Sve je na meni – kuhanje, čišćenje, djeca, tvoja mama kad dođe… A ti? Dođeš s posla i misliš da si završio za taj dan.”
„Pa radim cijeli dan! Zar nije normalno da se malo odmorim?”
„A ja? Zar ja ne radim? I ja idem na posao, Ivane! I onda doma sve čeka mene. Kad si zadnji put pitao treba li mi pomoć? Kad si zadnji put proveo vrijeme s djecom bez da te moram moliti?”
Šutio je. Prvi put nakon dugo vremena nisam osjećala krivnju zbog svojih riječi. Osjećala sam olakšanje i strah istovremeno.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Ivan bi nešto pokušao pomoći – pospremio bi stol ili odveo djecu u park – ali sve je bilo nekako usiljeno. Njegova mama, teta Marija, došla je na kavu i odmah primijetila promjenu.
„Što se događa s vama dvoje? Ana, nisi valjda opet nešto zamislila?”
Pogledala sam je ravno u oči. „Ne zamišljam ništa. Samo želim da nas dvoje budemo partneri, a ne gazda i sluškinja.”
Marija je frknula nosom i promrmljala nešto o „današnjim ženama”. Ali ja nisam popustila.
Jedne subote odlučila sam otići sama na kavu s prijateljicom Lejlom. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno. Lejla me gledala ispod obrva dok sam joj pričala što se događa.
„Ana, znaš li koliko nas ima koje se ovako osjećamo? U Bosni isto – sve na ženi! Moja mama kaže: ‘Šuti i trpi’, ali ja više ne mogu.”
Vratila sam se kući kasnije nego inače. Ivan je bio nervozan.
„Gdje si bila toliko dugo?”
„Na kavi s Lejlom. Trebalo mi je malo vremena za sebe.”
Pogledao me kao da sam mu upravo priznala najveći grijeh. „A djeca?”
„S tobom su bila. I živa su, zar ne?”
Te noći nismo razgovarali. Ležala sam budna i razmišljala o svemu što smo prošli – o danima kad smo bili zaljubljeni studenti u Zagrebu, kad smo sanjali o zajedničkom životu bez briga i problema. Gdje su nestali ti snovi?
Sljedećih tjedana nastavila sam tražiti svoje mjesto. Upisala sam tečaj slikanja, počela trčati po nasipu s kolegicom Majom. Ivan je bio sve povučeniji, ali vidjela sam da ga muči što gubi kontrolu nad onim što je mislio da mu pripada.
Jedne večeri došao je do mene dok sam crtala.
„Ana… Bojim se da te gubim.”
Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena vidjela iskrenu zabrinutost u njegovim očima.
„Ne gubiš me, Ivane. Samo želim biti svoja. Želim da budemo partneri, a ne neprijatelji.”
Sjeo je pored mene i dugo smo razgovarali – o svemu što nas boli, o svemu što želimo promijeniti. Nije bilo lako. Bilo je suza, povika, pa čak i smijeha kad smo shvatili koliko smo daleko otišli jedno od drugog.
Danas još uvijek učimo kako biti tim. Neki dan Ivan je prvi put sam skuhao ručak – nije bio savršen, ali bio je njegov trud. Djeca su bila presretna jer su vidjela tatu kako miješa juhu.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi ovako – u tišini, u rutini koja nas polako guta? Koliko nas čeka da netko drugi napravi prvi korak? Možda je vrijeme da svatko od nas pita: Što znači biti partner – i jesmo li spremni boriti se za to?