Rekla sam gospođi Mariji da više ne mogu biti njezina potrčko: Istina koju sam predugo skrivala
“Ne mogu više, gospođo Marija. Stvarno ne mogu.” Glas mi je drhtao dok sam stajala na vratima njezinog stana, s vrećicom iz Konzuma u ruci. Pogledala me iznenađeno, kao da sam joj upravo rekla da je svijet prestao postojati. “Ali, Ana, ti si uvijek bila tu… Što ću ja sad?”
Nisam znala što reći. U meni se lomila oluja – osjećaj krivnje, umor, bijes na samu sebe što sam dopustila da me godinama koristi. Sjećam se prvog dana kad sam joj pomogla – bila je zima, snijeg do koljena, a ona je stajala pred ulazom, nemoćna s vrećicama. Pomogla sam joj tada iz čiste ljudskosti. Nisam ni slutila da će to postati svakodnevica.
Moja kćerka Lana gledala me kroz prozor našeg stana, zabrinuta. Već mjesecima nije imala mamu za sebe. Moj muž Dario često bi me pitao: “Ana, kad ćeš naučiti reći ne?” A ja bih uvijek šutjela. Jer kako reći ne starici koja nema nikoga osim mene? Kako reći ne kad znaš da njezina kćerka Ivana dolazi samo za Božić i Uskrs, a ostatak godine šalje novac i poruke preko WhatsAppa?
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Lana je tiho rekla: “Mama, zašto više voliš gospođu Mariju nego mene?” Srce mi se slomilo. Nisam znala kako joj objasniti da to nije ljubav, nego osjećaj dužnosti koji me proždire iznutra. Da svaki put kad Marija pozvoni na vrata i zamoli me da joj donesem lijekove ili platim račune, osjećam kako nestajem.
Sutradan me Marija dočekala s popisom: “Ana, treba mi kruh, mlijeko, lijekovi… I možeš li mi pogledati televizor? Ne radi opet.” Pogledala sam je i prvi put u životu osjetila ljutnju prema njoj. “Marija, ja imam svoju obitelj. Ne mogu više sve sama. Gdje je Ivana?”
Zastala je, zbunjena. “Ivana radi u Zagrebu… Znaš kako je to… Posao, djeca… Nema vremena.”
“A ja imam vremena?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. Osjetila sam suze u očima. “Znaš li ti koliko puta sam ostavila Lanu samu zbog tvojih potreba? Koliko puta sam slagala Dariju da idem u šetnju, a zapravo sam trčala tebi po lijekove?”
Marija je šutjela. Prvi put nije imala odgovor.
Te večeri nisam mogla zaspati. Dario je ležao pored mene i tiho rekao: “Ana, moraš postaviti granice. Ne možeš spasiti cijeli svijet.”
Ali kako postaviti granice kad si odrasla u kući gdje su te učili da pomažeš starijima? Kad si gledala majku kako nosi kolače susjedima i nikad ne traži ništa zauzvrat? Kad ti cijelo selo šapće iza leđa ako odbiješ pomoći?
Sljedećih dana izbjegavala sam Mariju. Osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu. Lana je bila sretnija – provodile smo više vremena zajedno, išle u park, pekle kolače. Ali svaki put kad bih prošla pored Marijinog stana i čula njezin kašalj ili vidjela svjetlo upaljeno do kasno u noć, srce bi mi se stegnulo.
Jednog popodneva zazvonio mi je mobitel. Ivana. “Dobar dan, Ana. Mama kaže da joj više ne pomažete?” Glas joj je bio hladan.
“Ivana, ja imam svoju obitelj. Ne mogu više sve sama. Vaša mama treba vas.”
Nastala je tišina. “Znate li vi koliko ja radim? Imam dvoje djece! Ne mogu svaki vikend dolaziti!”
“A ja imam jedno dijete i muža koji me jedva viđa jer stalno trčim vašoj mami!”
Osjetila sam kako mi glas podrhtava. “Ivana, vaša mama vas treba više nego mene. Ja više ne mogu biti njezina potrčko.”
Prekinula je vezu bez pozdrava.
Nakon tog razgovora danima nisam vidjela ni Mariju ni Ivanu. Onda su počele priče po zgradi – da sam bezosjećajna, da sam ostavila staricu samu. Jedna susjeda mi je dobacila na stubištu: “Nije lijepo što ste napravili gospođi Mariji.”
Došlo mi je da vrištim: “A gdje ste vi bili svih ovih godina? Zašto uvijek ja?”
Jedne večeri pokucala sam na Marijina vrata. Otvorila ih je polako, pogled joj je bio tužan.
“Ana… oprosti ako sam tražila previše. Nisam znala… Bila si mi kao kćerka.”
Suze su mi potekle niz lice. “Marija, nisam ja loša osoba. Samo… više ne mogu sve sama. I meni treba netko tko će pitati kako sam.”
Zagrlile smo se dugo i tiho plakale.
Danas Mariji pomaže Ivana – dolazi češće, barem vikendom. Ja i dalje navratim kad mogu, ali sada znam reći ne kad osjetim da prelazim svoje granice.
Ponekad se pitam – koliko nas žena živi ovakve tihe borbe? Koliko nas šuti i guta suze jer nas je sram priznati da smo umorne?
Jeste li i vi nekad morali birati između sebe i drugih? Kako ste pronašli ravnotežu?