Žrtvujem li vlastitu sreću zbog mamine i sestrine lijenosti?
“Opet si ti sve morala!” viknula je mama dok sam s rukama punim vrećica ulazila u stan. Znoj mi je curio niz čelo, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti. “Pa gdje je Jasmina? Zar nije rekla da će danas ona po namirnice?”
Mama je samo slegnula ramenima i nastavila gledati tursku seriju na televiziji. Jasmina, moja starija sestra, ležala je na kauču s mobitelom u ruci, smijući se nečemu na Instagramu. “Ma pusti, Ivana, znaš da sam imala težak dan.”
Težak dan? Pomislih u sebi. Ja radim dva posla, perem, kuham, brinem o svemu, a ona ima težak dan jer je pila kavu s prijateljicom u gradu. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam im dala da poteku. Ne pred njima.
Tako je bilo otkad znam za sebe. Otac nas je napustio kad sam imala deset godina. Mama je tada pala u depresiju i nikad se nije izvukla. Jasmina je uvijek bila tatina princeza, a ja sam postala nevidljiva radilica. S vremenom sam prihvatila tu ulogu, ali sada, kad imam 28 godina i prvi put osjećam da bih mogla imati nešto svoje, sve više me guši.
Prije godinu dana upoznala sam Dinu. On je iz Sarajeva, došao je u Zagreb zbog posla. Odmah smo kliknuli – smijali smo se istim stvarima, voljeli iste pjesme, sanjali o životu izvan ovog stana punog zamjeranja i tihe tuge. Kad me zaprosio prošli mjesec, srce mi je bilo puno nade. Ali čim sam to rekla mami i Jasmini, njihova lica su se smrknula.
“A šta ćemo mi bez tebe?” pitala je mama drhtavim glasom. “Ko će nam pomoći? Znaš da ja ne mogu raditi, a Jasmina još traži posao.”
Jasmina je samo prevrnula očima: “Ma pusti nju, ona bi sad da nas ostavi radi nekog tamo Bosanca!”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznala. Dino je bio sve ono što sam željela – pažljiv, vrijedan, pošten. Ali svaki put kad bih spomenula selidbu ili zajednički život, osjećala sam krivnju kao kamen oko vrata.
Jedne večeri, dok sam sjedila s Dinom na klupi uz Savu, ispričala sam mu sve.
“Ne mogu ih ostaviti,” šapnula sam kroz suze. “Znam da nisu fer prema meni, ali one su moja obitelj.”
Dino me nježno zagrlio: “Ivana, ti si već godinama njihova majka i otac. Kad ćeš ti biti svoja? Zar ne zaslužuješ biti sretna?”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – kako tješim mamu dok plače zbog tate, kako Jasmini pišem zadaće jer joj se ne da, kako sama čistim stan dok one gledaju televiziju. I uvijek ista rečenica: “Ti si naša dobra Ivana.” Ali što ako više ne želim biti dobra?
Sljedećih tjedana napetost u stanu rasla je do pucanja. Dino me zvao svaki dan, nudio pomoć, predlagao da zajedno pronađemo stan u Sarajevu ili Zagrebu. Mama je postajala sve nervoznija, Jasmina još bez posla.
Jednog jutra došla sam kući ranije s posla i zatekla ih kako raspravljaju.
“Ivana nas sigurno planira ostaviti,” rekla je mama kroz suze.
“Ma nek ide! Nek vidi kako je kad nema ko da joj pere i kuha!” odbrusila je Jasmina.
Stajala sam na vratima i slušala ih. Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Ušla sam tiho i rekla:
“Dosta! Godinama dajem sve od sebe za vas dvije. Nikad niste ni pokušale pomoći ni meni ni sebi. Jasmina, imaš 32 godine – vrijeme je da preuzmeš odgovornost za svoj život! Mama, znam da ti je teško otkad nas je tata ostavio, ali ja nisam tvoj roditelj! Želim biti sretna! Želim živjeti svoj život!”
Nastao je muk. Mama je plakala, Jasmina me gledala kao da sam joj najveći neprijatelj.
Te noći spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Dine. Prvi put u životu osjećala sam strah i olakšanje istovremeno.
Prvih dana bilo mi je teško – osjećaj krivnje nije nestao preko noći. Dino me tješio:
“Zaslužuješ ljubav i mir. Tvoja sreća nije sebičnost.”
Mama mi nije odgovarala na poruke tjednima. Jasmina mi je poslala samo jednu: “Nadam se da ti je vrijedilo.” Ali polako sam učila disati bez tereta tuđih očekivanja.
Danas radim posao koji volim i živim s Dinom u malom stanu punom smijeha i nade. Mama i Jasmina su morale naučiti brinuti same o sebi – nije im bilo lako, ali su uspjele pronaći svoj put.
Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije. Jesam li bila sebična ili sam napokon bila hrabra?
Možete li vi razumjeti ovu dilemu? Gdje vi povlačite granicu između žrtve za obitelj i vlastite sreće?