“Kad Obitelj Postane Posao: Dan Kad je Moj Brat Naplatio Tati Vožnju”
Odrastajući u malom mjestu u Hrvatskoj, obitelj nam je bila sve. Učili su nas da pazimo jedni na druge, posebno u teškim vremenima. Tako da kad se tatin stari auto konačno pokvario, ostavljajući ga bez prijevoza do posla u tvornici, pretpostavio sam da ćemo svi priskočiti u pomoć. Ali ono što se dogodilo bilo je nešto što nisam očekivao.
Moj brat Marko imao je stari automobil koji rijetko koristi. Bio je malo pohaban, ali još uvijek dovoljno dobar da nekoga preveze od točke A do točke B. Naravno, mislio sam da će ga Marko ponuditi tati, barem dok si ne može priuštiti nešto bolje. No, Marko je imao druge planove.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom za večeru, tema tatinih problema s prijevozom došla je na red. Predložio sam da Marko posudi tati svoj auto na neko vrijeme. Marko me pogledao, zatim tatu, i rekao: “Mogu ti ga prodati za 3.000 kuna.”
Soba je utihnula. Tatino lice se smrknulo. Borio se otkako su mu u tvornici smanjili sate rada, a 3.000 kuna bio je novac koji jednostavno nije imao. Nisam mogao vjerovati što čujem. “Marko,” rekao sam pokušavajući zadržati miran ton, “znaš da tata to sada ne može priuštiti.”
Marko je slegnuo ramenima. “To je poštena cijena za auto,” odgovorio je ravnodušno. “Ne mogu ga samo tako dati.”
Osjetio sam val bijesa i nevjerice. Kako može biti tako hladan? To je bio naš otac, čovjek koji je neumorno radio kako bi nas sve uzdržavao sve ove godine. Pogledao sam tatu, koji se činio manjim nego inače, s ramenima pognutim u porazu.
Tata je pokušao pregovarati s Markom, nudeći plaćanje na rate ili zamjenu za neke majstorske radove u zamjenu za auto. Ali Marko je bio odlučan. Htio je novac unaprijed.
Sljedeći dani bili su napeti. Tata se morao oslanjati na susjede i prijatelje za prijevoz do posla, što je bilo i nezgodno i ponižavajuće za njega. U međuvremenu, Marko je nastavio voziti svoj noviji auto, dok je stari automobil stajao neiskorišten u njegovom dvorištu.
Pokušao sam ponovno razgovarati s Markom, nadajući se da ću apelirati na njegov osjećaj obiteljske odanosti. “Marko,” molio sam ga, “ovo nije ispravno. Tati treba naša pomoć.”
Ali Marko nije bio dirnut. “Imam svoje troškove,” rekao je obrambeno. “Ne vodim dobrotvornu organizaciju.”
Situacija je uzela danak na svima nama. Obiteljska okupljanja postala su neugodna i napeta. Razgovori su bili ukočeni, s neizrečenom napetošću koja je visjela u zraku. Počeo sam izbjegavati Marka, nesposoban ga pogledati bez osjećaja bijesa i razočaranja.
Tata je na kraju uspio skupiti dovoljno novca da kupi stari auto od susjeda, ali šteta je već bila učinjena. Povjerenje i zajedništvo koje su nekad definirali našu obitelj bili su uništeni.
Do danas se trudim razumjeti Markovu odluku. Je li to bila pohlepa? Pogrešno shvaćena neovisnost? Koji god razlog bio, ostavio je ožiljak na našoj obitelji koji se možda nikada neće zacijeliti.
Na kraju krajeva, nije riječ samo o autu ili novcu. Riječ je o tome što znači biti obitelj i kako se lako te veze mogu prekinuti kada zaboravimo da je ponekad pomaganje jedni drugima važnije od bilo kakve financijske dobiti.