Između dvije vatre: Priča o Luciji, kćeri i majci
“Lucija, gdje si opet? Pa rekla sam ti da mi trebaš danas!” Majčin glas parao je tišinu mog malog stana, dok sam pokušavala umiriti dvogodišnju Leu koja je plakala jer joj je ispala omiljena lutka. Suprug Ivan je već bio na vratima, spreman za posao, a ja sam pokušavala balansirati između doručka, pelena i majčine beskrajne liste zahtjeva.
“Mama, ne mogu sad, Lea mi plače, a moram i Luku odvesti u vrtić. Možeš li danas sama?”
“Sama? Pa znaš da me leđa bole! Ti si mi jedina pomoć. Zar ti nije žao vlastite majke?”
Taj osjećaj krivnje bio je moj stalni suputnik. Svaki dan sam žurila iz jednog stana u drugi, iz jedne uloge u drugu – iz kćeri u majku, iz supruge u čistačicu. Majka je živjela sama otkako je tata umro prije pet godina. Od tada se sve promijenilo. Postala je zahtjevnija, nesigurnija, a ja sam bila njezin oslonac. Ili možda – njezin štap.
Ivan me često gledao s tugom. “Lucija, ne možeš ovako. Djeca te trebaju. Ja te trebam. Kad si zadnji put sjela s nama na večeru bez da gledaš na sat?”
Nisam imala odgovor. Uvijek sam imala izgovor – “Mama treba ovo, mama treba ono.” Ali istina je bila da sam se bojala reći joj ne. Bojala sam se njezine tuge, njezinih suza, tihog predbacivanja koje bi me pratilo danima.
Jednog jutra, dok sam ribala pod u majčinoj kuhinji, osjetila sam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Ruke su mi drhtale, a suze su mi navirale na oči. “Zašto ovo radim? Zašto uvijek ja?”
Majka je sjedila za stolom i gledala televiziju. “Lucija, donesi mi čaj. I usput pometi balkon, pun je lišća.” Nije ni pogledala prema meni.
“Mama…” glas mi je zadrhtao. “Znaš li da nisam spavala cijelu noć jer je Lea imala temperaturu? Znaš li da Luka ima priredbu danas u vrtiću i da neću stići jer moram biti ovdje?”
Napokon me pogledala. “A što bi ja trebala? Sama čistiti? Sama kuhati? Ja sam te rodila! Zar nije red da mi vratiš?”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Osjetila sam kako se nešto u meni lomi. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam kao dijete željela njezinu pažnju, njezin zagrljaj, a dobivala sam samo zadatke i očekivanja.
Te večeri Ivan me zagrlio dok sam plakala u kupaonici. “Lucija, moraš joj reći. Moraš postaviti granice. Ako ne zbog sebe, onda zbog nas.”
Sljedeći dan skupila sam hrabrost i sjela s majkom za stol. Ruke su mi se znojile, glas mi je bio tih ali odlučan.
“Mama, ne mogu više ovako. Imam svoju obitelj. Djeca me trebaju. Ivan me treba. I ja trebam sebe. Mogu ti pomoći kad mogu, ali ne mogu više svaki dan biti ovdje. Morat ćemo pronaći drugo rješenje – možda nekoga tko će ti dolaziti pomoći ili da ti ja dođem jednom-dvaput tjedno.”
Majka je šutjela dugo. Oči su joj bile pune suza, ali ovaj put nisam popustila.
“Znači ostavit ćeš me samu? Kao psa? Nakon svega što sam učinila za tebe?”
Osjetila sam kako mi srce puca, ali nisam odustala.
“Ne ostavljam te, mama. Samo više ne mogu živjeti tvoj život umjesto svog. Volim te, ali moram misliti i na sebe i svoju djecu.”
Tih dana kuća je bila puna tišine i napetosti. Majka nije zvala nekoliko dana. Ja sam prvi put nakon dugo vremena otišla s Lukom na igralište i smijala se s Leom dok smo puštali balone u parku.
Nakon tjedan dana majka me nazvala.
“Lucija… Možeš li doći sutra na kavu? Samo na kavu…”
Došla sam s knedlom u grlu. Sjela je preko puta mene i dugo me gledala.
“Možda sam bila prestroga… Znam da imaš svoju obitelj. Samo… bojim se biti sama.” Glas joj je bio tih kao šapat.
Prvi put nakon dugo vremena razgovarale smo kao dvije žene, a ne kao majka i kćer koje jedna drugoj nešto duguju.
Danas još uvijek pomažem mami – ali kad mogu i koliko mogu. Naučila sam reći ne bez grižnje savjesti. Naučila sam da ljubav nije žrtva bez granica.
Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi tuđi život jer nas je strah reći dosta? Koliko nas misli da ljubav znači zaboraviti sebe?