Između četiri zida: Odluka koja mijenja sve
“Ne možeš više tako! Ili ćeš se prilagoditi ili idi u prolaznu sobu!” otac je vikao dok su mu ruke drhtale od bijesa. Stajala sam nasred hodnika, između dnevnog boravka gdje je mama tiho plakala i moje sobe, koja je sada postala bojno polje. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi, a u glavi mi je odzvanjala samo jedna misao: gdje je moje mjesto u ovoj kući?
Zovem se Ivana, imam dvadeset i jednu godinu i živim u Sarajevu s roditeljima i mlađim bratom Damirom. Naša kuća je stara, zidovi tanki, a prostor skučen. Svi smo navikli na buku, na miris kave koji se širi iz kuhinje i na to da se privatnost mjeri minutama provedenim zaključan u kupaonici. Ali otkad je Damir počeo studirati online i zauzeo moju sobu za svoje predavanja, sve se promijenilo.
“Ivana, molim te, razumij ga. I njemu je teško,” mama je šaptala dok mi je stavljala ruku na rame. “Možda bi ti mogla biti u prolaznoj sobi dok ne završi ispitni rok?”
Prolazna soba. Ta riječ mi je uvijek zvučala kao kazna. To je ona soba između dnevnog boravka i kuhinje, kroz koju svi prolaze. Nema vrata, samo zavjesa koju vjetar stalno podiže. Tamo nema mjesta za moje knjige, nema kutka gdje bih mogla plakati ili sanjati. Tamo bih bila izložena svima – kao izlog u kojem svi mogu vidjeti moju slabost.
Sjedila sam na krevetu i gledala kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po starim krovovima. Sjetila sam se dana kad smo se doselili ovdje iz Mostara, nakon rata. Tada smo svi spavali u jednoj sobi, grlili se da nam bude toplije. Ali tada smo bili obitelj. Sad smo samo ljudi koji dijele isti prostor.
Damir je došao do mene kasnije te večeri. “Znam da ti nije lako, ali stvarno mi treba mir za učenje. Ako padnem ovaj ispit, gubim stipendiju. Znaš koliko to znači za nas…”
Nisam mu mogla zamjeriti. On je uvijek bio onaj tihi, povučeni brat koji nikad ništa nije tražio. Ali sada je tražio moj prostor, moj mir.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svim žrtvama koje sam već napravila – odustala od izlazaka jer roditelji nisu imali novca za novu odjeću, radila vikendom da bih platila autobusnu kartu do fakulteta, šutjela kad su roditelji vikali jedno na drugo zbog računa. Zar sad moram žrtvovati i ono malo privatnosti što mi je ostalo?
Sljedećeg jutra sam sjela za stol s roditeljima. Otac je bio mrzovoljan, mama umorna.
“Odlučila sam,” rekla sam tiho. “Preselit ću se u prolaznu sobu dok Damir ne završi ispite. Ali želim da znate da mi to nije lako. I želim da ovo ne bude trajno rješenje.”
Otac je samo kimnuo glavom, a mama mi je stisnula ruku ispod stola.
Prva noć u prolaznoj sobi bila je gora nego što sam očekivala. Svaki put kad bi netko prošao do kuhinje ili kupaonice, pravila sam se da spavam. Čula sam šaptanje roditelja iza zida:
“Jesi li sigurna da radimo pravu stvar?” pitala je mama.
“Nema izbora,” odgovorio je otac. “Svi moramo nešto žrtvovati.”
Ali zašto uvijek ja? – pitala sam se dok su mi suze klizile niz obraz.
Dani su prolazili sporo. Učila sam na kauču, pisala zadaće na koljenima dok su kroz sobu prolazili tata s novinama ili mama s vrećicom krumpira iz podruma. Svaki put kad bi Damir prošao, pogledao bi me sa žaljenjem.
Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati uz zvuk televizora iz dnevne sobe, došla mi je sestrična Ana iz Zagreba u posjetu.
“Ivana, pa ti si odrasla žena! Kako možeš pristati na ovo? Kod nas bi već imala svoj stan!”
“Nije svugdje isto kao kod vas,” odgovorila sam ljutito. “Ovdje nema posla, nema stanova za nas bez stalnog zaposlenja. A ni roditelji nisu zdravi…”
Ana me zagrlila i šapnula: “Zaslužuješ više od ovoga. Moraš misliti i na sebe.”
Te riječi su mi odzvanjale danima. Počela sam razmišljati o tome što želim od života – jesam li spremna cijeli život biti ona koja popušta? Ili mogu pronaći način da izborim svoje mjesto?
Jednog dana skupila sam hrabrost i razgovarala s roditeljima:
“Znam da nam nije lako, ali želim pokušati pronaći posao i preseliti se s Anom u Zagreb. Ne mogu više ovako – trebam svoj prostor, svoj mir. Volim vas, ali moram misliti i na sebe.”
Mama je plakala, otac šutio, Damir me zagrlio.
“Ivana, ponosan sam na tebe,” rekao je tiho.
Danas pišem ovu priču iz male sobe u Zagrebu koju dijelim s Anom. Nije savršeno – zidovi su tanki kao kod kuće, ali barem su ovo moji zidovi.
Ponekad se pitam: koliko smo spremni žrtvovati za obitelj? Gdje prestaje dužnost prema drugima i počinje odgovornost prema sebi? Što biste vi učinili na mom mjestu?