Kad sin poželi otići: Bitka između srca i razuma
“Ne možeš samo tako otići, Filipe!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi se stisnule oko šalice kave. Filip je stajao nasuprot mene u kuhinji, pogleda tvrdog kao kamen. Njegova djevojka, Lejla, šutjela je, gledajući u pod. “Mama, imam 23 godine. Nisam više dijete. Samo želim malo mira i svoj prostor. Ovdje se stalno svađamo oko gluposti!”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Sjećanja su navirala: Filip kao dječak, Filip koji mi donosi crteže iz vrtića, Filip koji plače jer ga je netko zadirkivao u školi. Sad stoji predamnom, visok i ozbiljan, a ja ne znam kako ga više zaštititi.
“Vikendica nije za život! Zimi je hladno, nemaš ni normalan internet, a ni voda nije uvijek pouzdana!” pokušala sam racionalizirati. Ali Filip je samo odmahnuo glavom. “Sredit ćemo sve to. Lejla i ja smo već gledali što treba popraviti. Samo nam trebaš dati ključ.”
Moj muž, Dario, sjedio je za stolom i šutio. Znao je da je bolje ne miješati se dok se ne smirim. U meni se borila želja da sinu dam slobodu i strah da će pogriješiti. “Zašto baš sada? Zašto tako naglo?” pitala sam tiho.
Filip je slegnuo ramenima. “Mama, ovdje se gušim. Ti i tata stalno me kontrolirate. Lejla i ja želimo probati živjeti sami. Ako ne uspijemo, vratit ćemo se.”
Lejla je tada prvi put progovorila: “Gospođo Ivana, znam da vam nije lako pustiti Filipa, ali stvarno ćemo paziti na sve. Ja ću raditi od kuće, a Filip će dolaziti na posao u grad.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam željela biti ona majka koja guši svoje dijete, ali nisam mogla ni pustiti ga da ode bez borbe. “A što ako vam nešto zatreba? Što ako vam bude teško?”
Filip me pogledao s blagim osmijehom: “Zato imamo vas. Ali moramo probati sami.”
Te noći nisam mogla spavati. Dario je tiho rekao: “Ivana, pusti ga. Sjećaš se kad smo mi pobjegli kod tvojih roditelja na tavan? Nitko nam nije vjerovao da ćemo uspjeti.” Sjetila sam se te zime, hladnoće i gladi, ali i sreće što smo bili zajedno.
Sljedeće jutro Filip je već bio spreman za odlazak. Torbe su bile spakirane, Lejla je držala vrećicu s hranom. Stala sam pred vrata vikendice i duboko udahnula. “Ne mogu vam zabraniti da odete,” rekla sam drhtavim glasom, “ali ne mogu vas pustiti bez pomoći.” Izvadila sam omotnicu s novcem i pružila Filipu.
“Mama, ne treba nam…”
“Trebat će vam za drva, za vodu, za internet… I još nešto – vikendica nije samo vaša igračka. To je dom vaše bake i djeda bio. Čuvajte je kao što ste čuvali svoje igračke kad ste bili mali.” Suze su mi klizile niz lice.
Filip me zagrlio snažno kao nekad kad je bio mali dječak. “Hvala ti, mama. Obećavam da ćemo paziti na sve.” Lejla me poljubila u obraz.
Tjedni su prolazili sporo. Svaki dan sam gledala kroz prozor prema cesti koja vodi do vikendice, nadajući se da će se vratiti ili barem nazvati. Povremeno bi Filip poslao poruku: “Sve ok, mama.” Ali srce mi nije bilo mirno.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Filipov glas bio je napet: “Mama, pukla nam je cijev u kupaonici! Sve pliva! Ne znamo što da radimo!” Osjetila sam olakšanje jer me ipak treba.
Dario i ja smo sjeli u auto i vozili kroz mrak do vikendice. Kad smo stigli, Lejla je sjedila na stepenicama uplakana, a Filip je pokušavao zaustaviti vodu krpom.
“Rekla sam vam da nije lako!” povikala sam kroz suze i smijeh istovremeno.
Te noći smo zajedno popravljali cijev, grijali vodu na štednjaku i pili čaj uz svijeće jer struja nije radila.
Sljedećeg jutra Lejla mi je tiho rekla: “Gospođo Ivana, sad razumijem vaše brige. Ali hvala što ste nas pustili da pokušamo sami.” Pogledala sam Filipa – bio je umoran ali ponosan.
Kad smo odlazili kući, Dario me zagrlio: “Vidiš? Moraju pasti da bi naučili hodati sami.”
Danas često razmišljam o toj noći u vikendici – o strahu, ljubavi i ponosu što moj sin postaje čovjek. Jesam li pogriješila što sam ga pustila? Ili je to jedini način da ga stvarno ne izgubim?