„Spakiraj kofere i useli se kod nas“: Svekrvina zapovijed kad je saznala da sam trudna
„Spakiraj kofere i useli se kod nas, odmah!“, odjeknulo je kroz slušalicu tako glasno da sam na trenutak pomislila da će mi bubnjići pući. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći mobitel u ruci, dok mi je srce tuklo kao ludo. Nisam ni stigla reći „dobar dan“, a već sam znala – ovo neće biti običan razgovor sa svekrvom.
Zovem se Ivana. Imam 29 godina i odrasla sam u malom mjestu kraj Tuzle. Moj život je do prije godinu dana bio sasvim običan: posao u knjižnici, povremeni izlasci s prijateljicama, subotnje kave s mamom. Sve dok nisam otišla na rutinski pregled u lokalnu ambulantu i upoznala Dinu. On je bio novi mladi liječnik, tek pristigao iz Sarajeva. Prvi susret bio je nespretan – ja sam kasnila, on je bio nervozan jer mu je kompjuter zablokirao. Ali nešto se dogodilo između nas, nešto što nisam mogla objasniti ni sebi ni drugima.
Veza nam je rasla polako, ali snažno. Dino je bio pažljiv, duhovit i uvijek spreman pomoći. Nakon šest mjeseci veze, saznala sam da sam trudna. Bila sam prestravljena i uzbuđena istovremeno. Dino je bio presretan, ali odmah je rekao: „Moramo reći mojoj mami.“
Njegova majka, gospođa Senada, bila je poznata u cijelom kvartu po svojoj strogoći i jeziku oštrom kao britva. Kad smo joj rekli za trudnoću, nije ni trepnula – samo je kratko rekla: „To znači da Ivana dolazi kod nas. Nema rasprave.“
„Ali, Senada…“, pokušao je Dino.
„Nema ali!“, prekinula ga je. „U ovoj kući se zna red. Trudnica ne može biti sama. Ivana, spakiraj stvari i dođi večeras.“
Osjećala sam se kao da me netko gura u hladnu vodu. Moja mama je bila šokirana kad sam joj rekla.
„Ivana, ti si odrasla žena! Ne možeš samo tako preseliti kod njih! Šta ćeš sa svojim poslom? Sa svojim životom?“
Nisam znala što da kažem. Dino me uvjeravao da će sve biti u redu, ali vidjela sam mu nesigurnost u očima.
Prvih nekoliko dana kod Senade bilo je kao vojni kamp. Ustajanje u šest, doručak točno u sedam, svekrva kontrolira što jedem, koliko spavam, pa čak i koliko dugo razgovaram telefonom s mamom.
Jednog jutra, dok sam pila kavu na terasi, Senada je sjela preko puta mene.
„Ivana, znaš li ti kako se odgaja dijete? Znaš li kakva su vremena? Moraš biti jaka. Nema više tvojih knjiga i šetnji po parku. Sad si majka.“
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam imala snage suprotstaviti joj se. Dino je bio sve više na poslu – izbjegavao je sukobe kod kuće.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam Senadu kako razgovara s Dinom u hodniku.
„Sine, moraš joj reći da ovdje vrijede naša pravila. Ako neće slušati, neka ide svojoj mami.“
Te riječi su me pogodile kao šamar. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Počela sam imati problema sa spavanjem. Svaku noć bih ležala budna i razmišljala gdje sam pogriješila. Moja mama me zvala svaki dan:
„Ivana, vrati se kući. Nisi dužna nikome ništa.“
Ali nisam imala snage otići. Bojala sam se što će biti s Dinom i našim djetetom.
S vremenom su počele sitne svađe između mene i Dine. On bi dolazio kući umoran i nervozan.
„Ivana, molim te, pokušaj razumjeti moju mamu. Ona samo želi najbolje.“
„A tko misli na mene?“, pitala bih ga kroz suze.
Jedne noći nisam izdržala – spakirala sam torbu i otišla kod svoje mame. Dino me nazvao tek sutradan.
„Ivana, vrati se… Molim te…“
Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir. Moja mama me zagrlila i rekla:
„Sad si ti na redu da odlučiš što želiš od života.“
Dino je dolazio svaki dan, pokušavao objasniti Senadi da ne može tako upravljati našim životima. Nakon nekoliko tjedana natezanja i suza, pristao je da živimo sami u malom stanu koji smo jedva mogli priuštiti.
Kad se rodila naša kćerka Lana, Senada je došla u bolnicu s velikim buketom cvijeća i suzama u očima.
„Ivana… možda sam bila prestroga… Ali ti si sad moja kćerka isto kao i Lana.“
Nisam znala što da kažem – samo sam plakala zajedno s njom.
Danas živimo sami, borimo se s računima i svakodnevnim problemima, ali barem imamo svoj mir.
Ponekad se pitam: Zašto žene na Balkanu još uvijek moraju birati između svoje sreće i tuđih očekivanja? Je li moguće pronaći ravnotežu između obitelji i vlastite slobode? Što biste vi napravili na mom mjestu?