Kad tišina postane glasnija od riječi: Priča o raspadu braka

“Opet kasniš. Znaš li ti uopće koliko mi to smeta?” – moj glas je drhtao dok sam gledala Damira kako skida jaknu i baca ključeve na stol. Nije mi ni odgovorio, samo je slegnuo ramenima i otišao u dnevnu sobu. U tom trenutku, tišina je bila glasnija od bilo koje riječi koju smo mogli izgovoriti.

Nekad smo znali satima razgovarati, smijati se do suza, planirati putovanja po Dalmaciji ili vikende kod njegovih u Mostaru. Sada su naši razgovori svedeni na pet rečenica koje se ponavljaju kao pokvarena ploča: “Nemaš pojma kako mi je”, “Uvijek ti sve smeta”, “Zašto si takva?”, “Ne mogu više ovako”, i ona najgora – “Možda bi nam bilo bolje da se raziđemo”.

Sjećam se kad sam prvi put čula tu zadnju rečenicu. Bilo je to prošlog proljeća, kad sam ga pitala zašto više ne dolazi kući na vrijeme. Sjeli smo za kuhinjski stol, a on je gledao kroz prozor, izbjegavajući moj pogled. “Ivana, možda bi nam stvarno bilo bolje da se raziđemo. Oboje smo nesretni.” Osjetila sam kako mi se srce cijepa, ali nisam pustila suzu. Samo sam ustala i otišla u sobu, ostavljajući ga samog s njegovim mislima.

Moja mama, Jasna, uvijek je govorila da je brak kompromis. “Nije sve bajka, dijete moje. Moraš znati pregrmiti oluju da bi dočekala sunce.” Ali što kad oluja nikad ne prestane? Što kad svaki dan počinje i završava istim optužbama i šutnjom?

Damir je bio dobar čovjek. Radio je u građevinskoj firmi u Zagrebu, često pod stresom zbog rokova i šefova koji su ga gazili. Ja sam radila kao medicinska sestra na Rebru, smjene su mi bile duge i iscrpljujuće. Kad bih došla kući, željela sam samo malo pažnje, toplu riječ, zagrljaj. Umjesto toga, dočekivala me njegova umorna lica i kratki odgovori.

“Zašto uvijek moraš prigovarati čim uđem u kuću?” pitao bi me često. “Ne prigovaram, samo želim da razgovaramo kao prije,” odgovarala bih. Ali on bi već bio zaronio u mobitel ili upalio televizor.

Naši prijatelji su primjećivali promjene. Mirela i Edin, naši kumovi iz Sarajeva, pokušavali su nas spojiti na zajedničke večere ili izlete na Plitvice. Ali svaki put bi završilo istom scenom: Damir bi šutio, ja bih pokušavala održati razgovor, a napetost bi se mogla rezati nožem.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga tko će pokupiti djecu iz vrtića, sjela sam na balkon s čašom vina i gledala svjetla grada. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na ljetovanju u Makarskoj. Bio je duhovit, pažljiv, znao je slušati. Gdje je nestao taj čovjek? Ili sam se ja promijenila?

“Mama, zašto se ti i tata stalno svađate?” pitala me Lana, naša šestogodišnja kćerka, dok sam joj vezala pertle za školu. Pogledala sam je u oči i osjetila val srama. Nisam znala što da joj kažem. Kako objasniti djetetu da ljubav može nestati?

Moja sestra Ana dolazila bi vikendom iz Osijeka i pokušavala me oraspoložiti. “Ivana, možda vam treba malo vremena odvojeno. Odi kod mene na par dana, pusti Damira s djecom.” Ali nisam imala snage ni za to. Bojala sam se što će biti kad odem – hoće li mi nedostajati ili ću osjetiti olakšanje?

Jednog petka navečer, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Damiru. “Moramo razgovarati,” rekla sam tiho. Pogledao me umorno, ali ovaj put nije pobjegao.

“Što želiš da kažem? Da mi je žao? Da ću se promijeniti? Ne znam mogu li više…”

“Ni ja ne znam,” priznala sam kroz suze koje više nisam mogla zadržati. “Ali ne želim da djeca odrastaju u kući gdje je tišina glasnija od smijeha.” Damir je prvi put nakon dugo vremena posegnuo za mojom rukom.

“Ivana… bojim se da smo se izgubili.”

Te noći nismo spavali. Razgovarali smo do jutra – o svemu što nas boli, o strahovima, o tome kako nas posao melje i kako smo zaboravili biti prijatelji.

Sljedećih tjedana pokušali smo pronaći pomoć – otišli smo kod bračnog savjetnika u Savjetovalište za obitelj u Zagrebu. Bilo je teško otvoriti stare rane pred strancem, ali barem smo pokušali.

Neki dani su bili bolji, neki gori. Ponekad bih uhvatila Damira kako gleda stare slike s našeg vjenčanja i na trenutak bih povjerovala da još ima nade. Ali onda bi opet došla neka sitnica – zaboravljena kupovina, neoprano posuđe – i sve bi krenulo ispočetka.

Na kraju smo donijeli odluku koju sam najviše mrzila – rastali smo se mirno, zbog djece i zbog nas samih. Djeca su ostala sa mnom u stanu na Trešnjevci, Damir je pronašao mali stan blizu posla.

Ponekad ga sretnem na tržnici ili kad dođe po djecu vikendom. Razgovaramo pristojno, ali između nas više nema onog pogleda koji govori “tu sam za tebe”.

I sad se pitam: Je li ljubav stvarno dovoljna da preživi sve oluje? Ili nas svakodnevica ipak polako pojede dok ne ostane samo tišina?

Što vi mislite – može li brak preživjeti kad riječi postanu oružje umjesto mosta?