Polovica moje plaće ide roditeljima – gdje sam ja u toj priči?
“Opet kasniš, Ivane!” Majčin glas parao je tišinu stana dok sam ulazio, umoran nakon još jednog radnog dana. “Znaš da majstori dolaze sutra, a ti nisi još donio novac!”
Zastao sam na pragu, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Pogledao sam prema ocu, koji je sjedio za stolom, listajući novine kao da ga se ništa ne tiče. “Majko, dao sam vam već pola plaće prošli tjedan. Ostalo mi je jedva za tramvajsku kartu i sendvič.”
“To nije dovoljno!” uzviknula je, suznih očiju. “Zar ne vidiš u kakvom stanju živimo? Sve se raspada! Tvoj otac ništa ne poduzima, sve je na meni i tebi!”
Otac je samo slegnuo ramenima. “Neka djeca danas misle da im sve treba pasti s neba. Kad sam ja bio mlad…”
Prekinuo sam ga, osjećajući kako mi glas drhti: “Tata, radim svaki dan, šef mi prijeti otkazom jer kasnim zbog vas i majstora. Nemam više snage.”
Majka je počela plakati. “Ti si nam jedini. Što ćemo ako nas ostaviš?”
Sjeo sam na stolicu, glave spuštene među dlanove. Odrastao sam u ovom stanu na Trešnjevci, gdje su zidovi uvijek bili pretanki za sve naše svađe i šutnje. Majka je bila nervozna žena, uvijek zabrinuta za sve – od toga jesam li pojeo doručak do toga hoću li pasti ispit na faksu. Otac je bio suprotnost: hladan, povučen, često odsutan i kad je bio tu.
Kao dijete nisam znao što znači imati miran dom. U vrtiću sam bio povučen, nisam znao kako razgovarati s drugom djecom. U školi su me zadirkivali jer sam uvijek žurio kući – majka bi poludjela da kasnim.
Sada imam 29 godina i još uvijek živim s njima. Prijatelji su mi davno rekli da se maknem, ali gdje da idem? Plaća mi je prosječna, pola dajem njima za obnovu stana koji nikad nije dovoljno dobar. Svaki mjesec nova rupa na zidu, nova slavina koja curi, nova panika.
Jedne večeri, dok sam sjedio u sobi i gledao u plafon, zazvonio mi je mobitel. Bila je to Ana, kolegica s posla.
“Ivane, jesi dobro? Izgledaš iscrpljeno zadnjih dana. Hoćeš na kavu?”
Nisam znao što da kažem. “Ne mogu… opet moram doma ranije. Roditelji… znaš već.”
Čuo sam uzdah s druge strane. “Znaš da imaš pravo na svoj život? Nisi ti njihov bankomat ni psiholog.”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih priznao. Cijelu noć nisam spavao. Sjećanja su navirala: prvi put kad sam htio prespavati kod prijatelja pa me majka zvala deset puta; kad sam upisao ekonomiju umjesto glume jer je otac rekao da je to ‘za budale’; kad sam prvi put poljubio djevojku i skrivao to kao najveću tajnu.
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Majka je postajala sve nervoznija kako su majstori odgađali radove zbog nedostatka novca. Otac je šutio ili gunđao o ‘nesposobnoj mladeži’. Ja sam radio prekovremeno, ali svaki dan osjećao sam se sve praznije.
Jednog jutra, dok sam spremao doručak, majka je ušla u kuhinju s računom u ruci.
“Opet kasniš s uplatom za struju! Ako nam isključe struju, bit ćeš ti kriv!”
Pogledao sam je i prvi put u životu osjetio bijes prema njoj. “Mama, ja više ne mogu ovako! Imam 29 godina i nemam ništa svoje! Ne mogu ni na kavu bez da tebi polažem račune!”
Počela je plakati još jače. Otac je došao iz dnevne sobe i viknuo: “Ne viči na mater! Da nisi možda mislio otići odavde? Gdje ćeš? Tko će nas gledati kad ostarimo?”
Tog trenutka shvatio sam koliko sam zarobljen između njihove nemoći i vlastite krivnje.
Idućih dana izbjegavao sam ih koliko sam mogao. Na poslu su primijetili da sam odsutan mislima. Ana me opet pozvala na kavu.
“Ivane, dođi kod mene večeras. Samo pričajmo kao ljudi.”
Pristao sam. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam se slobodno dok smo šetali Jarunom i pričali o svemu osim o mojim roditeljima.
“Znaš,” rekla je Ana tiho, “moj brat je otišao u Njemačku jer nije mogao više izdržati roditeljski pritisak. Ja sam ostala ovdje i borim se svaki dan za svoj mir. Moraš odlučiti što želiš – ili ćeš cijeli život biti njihov sin ili ćeš jednom postati svoj čovjek.”
Te noći nisam spavao kod kuće. Majka me zvala deset puta; nisam odgovorio.
Vratio sam se ujutro i našao ih oboje zabrinute i ljute.
“Gdje si bio? Jesi li normalan?”
“Bio sam kod prijateljice,” rekao sam mirno. “I razmišljao sam – možda je vrijeme da počnem živjeti svoj život.”
Majka je počela plakati; otac je šutio.
Od tog dana počeo sam tražiti stan za najam. Nije bilo lako – cijene su lude, plaća mala, ali osjećaj slobode bio je jači od straha.
Danas još uvijek šaljem roditeljima nešto novca svaki mjesec, ali više ne pola plaće – i više ne polažem račune za svaki svoj korak.
Ponekad se pitam: Jesam li sebičan što želim svoj život? Ili je vrijeme da prestanem biti samo sin i postanem čovjek?