Kad tišina zaboli: Priča o izgubljenoj ljubavi i snazi tišine

“Opet šutiš, Ivana. Zar nemaš ništa za reći?” Dario je stajao nasred dnevnog boravka, ruku stisnutih u šake, dok su mu oči gorjele od nestrpljenja. Ja sam sjedila na rubu kauča, gledala kroz prozor u maglovitu zagrebačku večer i osjećala kako mi srce lupa, ali riječi nisu izlazile. Nikad nisam bila od velikih riječi. U mojoj obitelji, tišina je bila znak poštovanja, a ne hladnoće. Ali Dario je bio drugačiji. On je dolazio iz kuće gdje se sve rješavalo vikom i smijehom, gdje su se problemi lomili na stolu kao kruh.

“Ne mogu više ovako!” povikao je. “Osjećam se kao da živim s duhom!”

Nisam znala što da kažem. U meni je vrištala tuga, ali nisam znala kako je izgovoriti. Samo sam ga pogledala i pustila da ode. Vrata su zalupila za njim, a ja sam ostala sjediti u tišini koja mi je do tada bila dom.

Dario i ja smo se upoznali na fakultetu. On je bio onaj koji je uvijek pričao viceve na predavanjima, a ja sam bila ona koja bi se samo blago nasmiješila. Privukla ga je moja smirenost, govorio je da uz mene može napokon odmoriti dušu. “Ti si moj mir u ovom ludom svijetu,” šaptao bi mi dok bismo šetali Maksimirom. Vjerovala sam da će mu to biti dovoljno.

Ali godine su prolazile. Dario je želio više – više uzbuđenja, više strasti, više glasnih svađa i još glasnijih pomirenja. Ja sam gradila naš dom tiho: kuhala sam mu omiljenu juhu od tikvica, slagala njegove košulje po bojama, ostavljala mu poruke na jastuku. On je želio vatru, a ja sam nudila toplinu.

“Ivana, zar ne vidiš da se gušim?” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili za stolom u kuhinji. “Tvoja tišina me ubija.”

Pogledala sam ga i pokušala pronaći riječi koje bi ga zadržale. Ali one su ostale negdje duboko u meni, neizgovorene.

Kad me napustio, svi su imali mišljenje. Moja sestra Ana me grlila i šaptala: “Nisi ti kriva, on nikad nije znao cijeniti ono što ima.” Mama je samo uzdahnula i rekla: “Možda si trebala biti malo glasnija, dijete moje.” Tata je šutio – valjda je znao da ponekad ni riječi ne pomažu.

Prvih mjeseci nakon Darijevog odlaska osjećala sam se kao da hodam kroz maglu. Ljudi su me sažalijevali ili mi davali savjete koje nisam tražila. Na poslu su kolegice šaptale iza leđa: “Zamisli, ostavio ju je jer je previše mirna!” Kao da je to neka bolest.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu i slušala kišu kako udara po prozoru, stigla mi je poruka od Darija:

“Nedostaje mi tvoja tišina. Ovdje gdje sam sada sve je preglasno. Sve me boli od buke. Jesi li dobro?”

Pročitala sam poruku nekoliko puta. Srce mi se steglo – zar mu sada nedostaje ono što ga je tjeralo od mene? Nisam mu odmah odgovorila. Otišla sam do kuhinje, skuhala sebi čaj i sjela za stol gdje smo nekad zajedno doručkovali.

Sutradan me nazvala prijateljica Mirela: “Ivana, moraš izaći među ljude! Prijavi se na tečaj keramike sa mnom!” Pristala sam, više zbog nje nego zbog sebe. Na tečaju sam upoznala razne žene – neke su bile glasne i vesele poput Darija, druge povučene poput mene. Slušala sam njihove priče o ljubavi, razvodima, djeci koja odlaze vani trbuhom za kruhom.

Jedna gospođa, Senada iz Sarajeva, rekla mi je: “Znaš, Ivana, tišina može biti blagoslov ili prokletstvo – sve ovisi s kim je dijeliš.” Pogledala me svojim toplim očima i prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da me netko razumije.

Darijeve poruke su postajale sve češće:

“Sanja viče na mene zbog svake sitnice. Nedostaje mi kad si ti samo pogledom govorila sve što treba.”

“Ne mogu spavati od buke televizora i njezinih prijateljica koje stalno dolaze. S tobom je sve bilo mirno… Možemo li popiti kavu?”

Nisam znala što da radim. Dio mene želio ga je ponovno zagrliti, vratiti sve na staro. Ali drugi dio znao je da se ljudi ne mijenjaju tako lako.

Jednog dana došao je pred moj stan bez najave. Stajao je na kiši s buketom tulipana – mojih omiljenih cvjetova.

“Ivana… oprosti mi,” rekao je tiho. “Nisam znao koliko vrijedi tvoja tišina dok nisam ostao bez nje. Ovdje… sve vrišti osim mene.”

Gledala sam ga dugo. U njegovim očima vidjela sam umor i kajanje.

“Dario,” odgovorila sam napokon, “tišina nije bijeg od života. Ona može biti dom – ali samo ako znaš slušati srcem. Jesi li sada spreman slušati?”

Nije odgovorio odmah. Samo je sjeo pokraj mene na stepenice i zajedno smo gledali kišu kako pada po praznom dvorištu.

Dani su prolazili, a mi smo polako učili ponovno razgovarati – ne riječima, nego pogledima, dodirom ruke na stolu, zajedničkim šutnjama koje više nisu boljela nego liječila.

Ali ponekad se pitam: Je li moguće da nas ono što nas spaja na kraju i razdvoji? Ili možda tek kad izgubimo ono što smo uzimali zdravo za gotovo shvatimo njegovu pravu vrijednost?

Što vi mislite – može li tišina biti snaga ili nas ipak na kraju slomi?