Obećanje pod svjetlima svadbe: Majčina žrtva ili izdaja?
“Snježana, jesi li spremna? Gosti već dolaze!” viknula je moja sestra Ivana iz hodnika, dok sam ja stajala pred ogledalom, pokušavajući prikriti crvenilo oko očiju. Ana, moja kći, danas se udaje. Trebao je to biti najsretniji dan u našem životu, ali u meni je gorjela tupa bol, osjećaj krivnje koji me gušio.
Sjećam se kad je Ana imala deset godina i gledala svadbe na televiziji. “Mama, kad se ja budem udavala, hoćeš li mi kupiti onu bijelu kočiju kao u bajci?” pitala bi me s onim svojim velikim smeđim očima. Tada sam joj obećala: “Hoću, dušo. Sve što poželiš.” Tada nisam znala koliko su obećanja teška kad ih izgovoriš iz srca.
Prošle godine, moj muž Davor ostao je bez posla u brodogradilištu. Ja sam radila kao medicinska sestra u bolnici u Rijeci, ali s kreditom za stan i troškovima života, svaki mjesec bio je borba. Ana nije znala ništa o našim problemima. Nije trebala znati – bila je to moja bitka.
Kad je došao dan da platimo kaparu za salu i muziku, novac koji sam godinama štedjela za Anino vjenčanje morao je otići na Davorove lijekove i režije koje su prijetile ovrhom. “Snježana, nema druge,” rekao mi je Davor tiho jedne večeri. “Znam da si sanjala to vjenčanje za Anu, ali…”
Nisam mu odgovorila. Samo sam gledala kroz prozor u mrak i osjećala kako mi se srce steže. Sutradan sam Ani rekla da ćemo morati malo skromnije slaviti. “Mama, ali ti si mi obećala…” prošaptala je. U njezinom glasu bilo je razočaranja koje me boljelo više od bilo kakvog fizičkog udarca.
Dan vjenčanja došao je prebrzo. Sala nije bila ona koju smo zamišljale, nije bilo bijele kočije ni orkestra iz Zagreba. Ana je šutjela cijelo jutro, a ja sam pokušavala biti jaka. Kad su gosti počeli pristizati, Ivana me povukla u stranu.
“Snježana, Ana mi je rekla da ti zamjera što nisi ispunila obećanje. Znaš kakva su djeca danas… Sve uspoređuju s Instagramom i onim što vide kod drugih.”
“Znam,” prošaptala sam. “Ali što sam mogla? Da nisam platila račune, završili bismo na ulici.”
U tom trenutku Ana je došla do mene. “Mama, možemo li razgovarati?”
Otišle smo iza sale, gdje se čuo samo šum mora i galebovi. Pogledala me ravno u oči.
“Zašto mi nisi rekla istinu? Zašto si mi godinama obećavala bajku kad si znala da to možda nećeš moći ispuniti?”
Osjetila sam kako mi suze naviru. “Nisam htjela da brineš. Htjela sam ti dati sve što mogu… ali život nije uvijek fer.”
“Znaš li kako se osjećam pred prijateljicama? Svi su očekivali spektakl, a ja sam dobila običnu salu i muziku s USB-a!”
“Ana…” pokušala sam je zagrliti, ali ona se odmakla.
“Možda si ti mislila da me štitiš, ali meni si lagala!”
Te riječi su me pogodile kao nož. Gledala sam svoju kćer kako odlazi prema sali, a ja sam ostala sama s osjećajem poraza.
Kasnije te večeri, dok su gosti plesali kolo i smijali se, sjedila sam za stolom i gledala Anu kako pleše s mužem Ivanom. Izgledala je sretno izvana, ali znala sam da između nas stoji zid.
Pridružila mi se moja prijateljica Mirela.
“Snježana, ne krivi sebe. Djeca često ne razumiju što znači žrtva dok sama ne postanu roditelji.”
“Ali što ako nikad ne shvati? Što ako me zauvijek gleda kao lažljivicu?”
Mirela me stisnula za ruku. “Daj joj vremena. Ljubav majke ne mjeri se poklonima ni salama.”
Noću sam ležala budna u krevetu, slušajući tišinu stana koji je sada bio još prazniji bez Aninih koraka i smijeha. Davor je spavao kraj mene, umoran od svega.
Sutradan me nazvala Ana.
“Mama… oprosti što sam bila gruba jučer. Znam da si dala sve od sebe. Samo… boli me što nisam imala ono što sam sanjala.”
“Znam, dušo. I mene boli što ti to nisam mogla dati. Ali vjeruj mi – volim te više od svega na svijetu.”
Nakon tog razgovora naš odnos više nikad nije bio isti kao prije. Povjerenje se polako vraćalo, ali tragovi su ostali.
Danas često razmišljam: Jesam li pogriješila što sam Ani obećavala bajke kad sam znala da život piše drugačije priče? Je li žrtva majke uvijek dovoljna ili ponekad postane izdaja u očima djeteta?
Što vi mislite – gdje završava majčina žrtva, a počinje izdaja? Može li ljubav preživjeti neispunjena obećanja?