Između tišine i molitve: Kako sam pronašla mir u oluji obiteljskih očekivanja
“Zašto uvijek njega hvalite? Zar ja ne vrijedim ništa?” viknula sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog papira i knjiga. Mama je šutjela, gledala je u Damira, mog starijeg brata, kao da joj je on jedina svjetlost u životu. Tata je samo uzdahnuo i izašao na balkon zapaliti cigaretu, kao što to uvijek radi kad postane previše napeto. Damir je stajao sa strane, spuštenih ramena, ali bez riječi – kao da mu je neugodno što je opet on razlog svađe.
Odrasla sam u malom stanu u Novom Zagrebu, gdje su zidovi tanki, a riječi još tanje. Od malena sam osjećala da se od mene očekuje da budem poput Damira – odličan učenik, sportaš, uvijek pristojan i nasmijan. Ja sam bila tiha, povučena, voljela sam crtati i pisati pjesme, ali to nikada nije bilo dovoljno. “Pogledaj Damira, kako on sve stigne!” govorila bi mama dok bi mi gurala tanjur pod nos. “Trebala bi više učiti od njega.”
S vremenom sam naučila šutjeti. Skrivala bih se u svojoj sobi, crtala po zidovima olovkom koju sam skrivala ispod jastuka. Noću bih plakala u jastuk, moleći Boga da me netko primijeti, da me netko pohvali. Ali pohvale su uvijek bile rezervirane za Damira.
Jednog dana, kad sam imala sedamnaest godina, sve je puklo. Damir je dobio stipendiju za fakultet u Sarajevu. Cijela obitelj je slavila kao da je osvojio Nobelovu nagradu. Ja sam stajala sa strane, držeći čašu soka, osjećajući se kao gost u vlastitoj kući.
“Ivana, što ti imaš novo?” upitala me teta Ljiljana s lažnim osmijehom.
“Ništa posebno,” promrmljala sam.
“Pa mogla bi i ti malo više zapeti! Pogledaj Damira!”
Te večeri sam prvi put ozbiljno razmišljala o tome da pobjegnem od svega. Ali nisam imala kamo. Ugasila sam svjetlo u sobi i sjela na pod. Počela sam moliti – ne onako kako nas je baka učila, napamet i bez osjećaja – nego iskreno, iz dubine duše.
“Bože, ako me čuješ… pomozi mi da pronađem svoj mir. Daj mi snage da izdržim još malo.”
Nisam odmah osjetila olakšanje. Dani su prolazili sporo, a ja sam se povlačila sve više u sebe. Mama je postajala nervoznija jer nisam pokazivala interes za fakultet koji su mi odabrali – ekonomiju. Tata je šutio i radio prekovremeno. Damir se javljao porukama iz Sarajeva: “Kako si? Fališ mi.” Ali nisam mu znala odgovoriti iskreno.
Jedne večeri, dok sam sjedila na tramvajskoj stanici nakon sata crtanja, prišla mi je starija žena. Imala je toplu maramu i nježne oči.
“Dijete, jesi li dobro?” pitala me.
“Ne baš,” priznala sam.
Sjele smo zajedno na klupu. Ispričala sam joj sve – o Damiru, maminim očekivanjima, svom osjećaju manje vrijednosti.
“Znaš,” rekla je tiho, “ponekad Bog ne daje odgovore odmah. Ali daje snagu da izdržiš dok ne dođu bolji dani. Molitva nije čarolija – to je razgovor s Onim koji te najbolje poznaje.”
Te riječi su mi ostale urezane u srcu. Počela sam svaku večer moliti – ne za to da budem kao Damir, nego za to da budem svoja. Počela sam pisati dnevnik molitvi i zahvalnosti za male stvari: sunčan dan, osmijeh prolaznika, miris svježe kave.
Mama nije odmah primijetila promjenu. I dalje bi me podsjećala na Damirove uspjehe: “On je sad već asistent na fakultetu! A ti još uvijek crtaš po bilježnicama…”
Ali ja više nisam osjećala isti pritisak. Pronašla sam malu zajednicu mladih u župi gdje smo zajedno molili i razgovarali o životu. Tamo sam upoznala Anu i Lejlu – obje su imale slične priče o obiteljskim očekivanjima i rivalstvu s braćom ili sestrama.
Jedne nedjelje nakon mise sjeli smo na kavu.
“Znaš li koliko puta sam poželjela biti netko drugi?” pitala je Lejla.
Ana se nasmijala: “A ja sam mislila da samo ja imam osjećaj da nikad nisam dovoljno dobra!”
Osjećala sam olakšanje – nisam sama.
S vremenom sam skupila hrabrost i upisala Likovnu akademiju protiv volje roditelja. Mama nije govorila sa mnom tjednima. Tata je samo slegnuo ramenima: “Ako te to čini sretnom…”
Damir mi je poslao poruku: “Ponosan sam na tebe. Zaslužuješ biti sretna na svoj način.”
Godinama kasnije, kad sam izlagala svoje slike na prvoj izložbi u Mostaru, mama je došla tiho, stala pred jednu sliku i zaplakala.
“Oprosti što te nisam bolje razumjela,” šapnula je.
Zagrlila sam je i osjetila kako se stari teret topi s mojih ramena.
Danas znam – mir ne dolazi izvana, nego iznutra. Molitva mi nije promijenila obitelj ni njihove riječi, ali mi je dala snagu da budem svoja i oprostim im što nisu znali bolje.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi pod sjenom tuđih očekivanja? Možemo li ikada biti dovoljno dobri ako ne naučimo voljeti sebe?