Kad je svekrva došla živjeti s nama: Između ljubavi, bolesti i granica
“Ne mogu više, Ivane!” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala u njega preko stola prepunog neoprane suđe. Njegove oči, umorne i crvene, nisu me gledale s ljutnjom, već s nekom tihom tugom. “Znaš da nemam izbora, Alma. Mama nema nikoga osim nas. Šta bi ti uradila da je tvoja majka u pitanju?”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam kasnije te večeri sjedila na podu kupaonice, pokušavajući utišati vlastiti plač. Moja svekrva Marija, žena koju sam poštovala ali nikada istinski zavoljela, sada je ležala u sobi do naše, boreći se s rakom pluća. Miris lijekova i bolničkih krema širio se stanom, a svaki moj korak bio je popraćen osjećajem krivnje i nemoći.
Prije samo nekoliko mjeseci naš život bio je sasvim običan. Ivan je radio u banci, ja sam vodila malu cvjećarnicu u Sarajevu. Naše dvoje djece, Lejla i Filip, trčkarali su po stanu, a vikendom smo odlazili na izlete na Bjelašnicu ili na more kod Ivanove rodbine u Makarsku. Sve se promijenilo onog dana kad je Ivan primio poziv iz bolnice u Mostaru: “Gospođo Alma, vaša svekrva ima metastaze. Ne može više sama.”
Prvih dana nakon što je Marija došla kod nas, trudila sam se biti dobra snaha. Kuhala sam joj posebne čajeve od kamilice i mente, mijenjala joj posteljinu, slušala njezine priče o djetinjstvu u Livnu. Ali ubrzo su počeli problemi. Djeca su bila zbunjena – Lejla je plakala jer baka više nije imala snage igrati se s njom, Filip je postao povučen. Ivan je sve više vremena provodio uz majku, a ja sam osjećala kako nestajem iz vlastitog života.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Filipa, čula sam Mariju kako doziva Ivana: “Sine, boli me…” Ivan je skočio kao oparen. Pogledao me s molbom u očima: “Možeš li ti večeras? Ja stvarno više ne mogu.” Ustala sam bez riječi i otišla do njezine sobe. Marija me gledala s onim poznatim pogledom – mješavinom zahvalnosti i srama. “Znam da ti nije lako sa mnom, Alma. Ali nemam kud…”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – moja majka koja je godinama brinula o svojoj svekrvi, šuteći i trpeći. Sjetila sam se kako mi je jednom rekla: “Obitelj je žrtva, dijete moje. Ali pazi da ne izgubiš sebe.”
Sutradan sam pokušala razgovarati s Ivanom. “Ivane, bojim se da gubimo sebe. Djeca pate, mi se svađamo zbog sitnica… Ne znam koliko još mogu izdržati.” On je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Ako želiš da mama ode u dom, reci odmah. Ali znaj da to neću moći oprostiti ni tebi ni sebi.”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola. Zar sam stvarno tako loša osoba ako želim svoj mir? Zar nisam dovoljno dobra žena i majka ako više ne mogu biti i njegovateljica?
Dani su prolazili u monotoniji – posao, djeca, Marijine potrebe. Prijateljice su me zvale na kavu, ali uvijek bih odbila. Osjećala sam se kao da me svi osuđuju: “Pa to ti je samo jedna starica! Kako možeš biti tako sebična?”
Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Marija me tiho upitala: “Alma, jesi li ti sretna?” Zastala sam s nožem iznad kruha. Nisam znala što da odgovorim. “Ne znam više…” prošaptala sam.
Te večeri Lejla je imala temperaturu. Dok sam joj mijenjala obloge, Ivan je sjedio pored kreveta i prvi put nakon dugo vremena uhvatio me za ruku. “Znam da ti nije lako. I meni je teško. Ali ne znam kako drugačije…”
Počeli smo razgovarati – o svemu što nas boli i guši. Priznali smo jedno drugome strahove: on da će izgubiti majku i mene; ja da ću izgubiti sebe i našu obitelj.
Nakon nekoliko tjedana odlučili smo potražiti pomoć – angažirali smo patronažnu sestru iz doma zdravlja koja bi dolazila svaki drugi dan. Djeca su počela ponovno izlaziti vani, ja sam se vratila povremeno u cvjećarnicu. Marija je bila zahvalna što više nisam stalno umorna i nervozna.
Ali osjećaj krivnje nije nestao. Kad god bih sjela na kavu s prijateljicom ili otišla na izlet s djecom bez Ivana i Marije, osjećala bih se kao izdajica.
Marija je preminula nakon šest mjeseci borbe. Na dan njezine smrti sjedili smo svi zajedno oko njezinog kreveta – Ivan joj je držao ruku, Lejla joj je šaptala pjesmicu koju je baka voljela.
Nakon sprovoda dugo nisam mogla pronaći mir. Ivan i ja smo se često grlili u tišini, svjesni koliko nas je ova godina promijenila.
Danas, kad gledam svoju djecu kako se smiju i igram se s njima bez straha da će ih nešto prekinuti, pitam se: Jesam li bila sebična ili samo čovjek od krvi i mesa? Gdje završava dužnost prema obitelji, a gdje počinje pravo na vlastiti život?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Koliko ste vi spremni žrtvovati za svoje najmilije?