Ne dam ti sina, Dario: Bitka jedne majke
“Nećeš mi uzeti sina, Dario!” viknula sam kroz suze, dok je vjetar vani šibao prozore naše male kuće u predgrađu Zagreba. Dario je stajao nasred dnevnog boravka, ruku prekriženih na prsima, gledajući me pogledom koji nisam prepoznala. “Nije to tvoje dijete samo, Ana. Ivan je i moj sin. Moja majka može mu pružiti stabilnost koju ti očito ne možeš.”
Te riječi su me pogodile jače nego ijedan udarac. Osjetila sam kako mi se srce steže, a ruke drhte. Ivan je sjedio na stepenicama, stisnutih koljena, gledajući nas s onim svojim velikim smeđim očima punim straha. Imao je samo devet godina, ali već je previše puta bio svjedok naših svađa.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad sam izgubila posao u knjižari. Dario je tada postao hladniji, sve češće bi ostajao vani do kasno, a kad bi došao kući, mirisao bi na rakiju i cigarete. Njegova majka, gospođa Ljubica iz Karlovca, uvijek je imala nešto za reći o meni: “Ana nije dovoljno sposobna za odgoj djeteta. Pogledaj joj ruke – ni nokte ne zna urediti.”
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Dario je došao do mene i tiho rekao: “Razmišljao sam… Možda bi bilo bolje da Ivan ode kod mame na neko vrijeme. Tamo ima dvorište, svjež zrak… A ti možeš naći novi posao i malo se sabrati.”
Osjetila sam kako mi se želudac okreće. “Neću mu to dopustiti”, prošaptala sam, ali on me nije čuo ili nije htio čuti.
Sljedećih dana napetost je rasla. Ljubica je zvala svaki dan, ispitivala Ivana što jede, kako spava, ima li dovoljno toplih čarapa. Jednom prilikom, dok sam ga vodila u školu, Ivan me pitao: “Mama, hoću li ja morati živjeti kod bake?”
Zastala sam na trenutak i kleknula ispred njega. “Nećeš, dušo. Mama te neće pustiti.” Ali nisam bila sigurna vjerujem li sama sebi.
Dario je postajao sve uporniji. Počeo je govoriti susjedima kako sam nestabilna, kako ne mogu brinuti ni o sebi ni o djetetu. Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam ga kako razgovara s Ljubicom na mobitel: “Ne brini, mama. Riješit ću to. Ana nema izbora.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Ivana kako spava, lice mu mirno, a ruke stisnute oko plišanog medvjedića kojeg mu je poklonila moja pokojna mama. Sjetila sam se svih trenutaka kad smo zajedno čitali bajke pod dekicom, kad smo crtali po zidovima jer nismo imali novca za papir… Nisam mogla dopustiti da mi ga uzmu.
Sutradan sam otišla kod svoje prijateljice Mirele. Sjela sam za njezin kuhinjski stol i slomila se: “Mirela, bojim se da će mi uzeti Ivana.” Ona me zagrlila i rekla: “Ana, moraš se boriti. Ne smiješ im dati da te slome.”
Vratila sam se kući odlučna da neću popustiti. Kad je Dario opet spomenuo selidbu kod Ljubice, pogledala sam ga ravno u oči: “Ako pokušaš odvesti Ivana bez mog pristanka, prijavit ću te policiji.”
On se nasmijao podrugljivo: “Kome će vjerovati? Ženi bez posla ili meni?”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes. Nisam više bila ona tiha Ana koja šuti i trpi. Počela sam tražiti posao gdje god sam stigla – čistila sam stubišta po zgradama, čuvala djecu susjedima, prodavala kolače na tržnici. Svaki zarađeni novčić bio mi dokaz da mogu sama.
Ali Dario nije odustajao. Jednog dana došao je s papirima: “Ovo su papiri za privremeno skrbništvo. Ljubica će biti privremeni staratelj dok ti ne staneš na noge.”
Pogledala sam ga s gađenjem: “Nikad nećeš dobiti mog sina preko papira i laži.”
Noćima nisam spavala, razmišljala sam o tome što ako stvarno izgubi skrbništvo. Što ako sud povjeruje Dariju i njegovoj majci? U Bosni imam rodbinu – možda bih mogla pobjeći s Ivanom tamo? Ali onda bih bila bjegunac.
Jednog jutra Ivan mi je prišao dok sam pila kavu i tiho rekao: “Mama, ja ne želim kod bake. Tamo smrdi na stare stvari i baka me tjera da jedem hladnu juhu.”
Zagrlila sam ga čvrsto i obećala: “Nikad te neću pustiti.”
Počela sam zapisivati sve što se događa – svaku prijetnju, svaku uvredu, svaki pokušaj manipulacije. Prijateljica Mirela spojila me s odvjetnicom Jasminom iz Sarajeva koja mi je objasnila kako mogu zaštititi svoja prava.
Dario je polako gubio tlo pod nogama kad je shvatio da nisam više sama i bespomoćna. Počeo je vikati češće, ali ja više nisam plakala pred njim.
Jedne večeri došao je pijan kući i pokušao izvući Ivana iz kreveta: “Idemo kod bake!” Skočila sam između njih i viknula: “Zovi policiju ako smiješ! Ne dam ti sina!”
Susjedi su čuli galamu i pozvali policiju. Kad su stigli, Ivan se sakrio iza mene drhteći. Policajac me pitao: “Gospođo Ana, želite li podnijeti prijavu?” Pogledala sam Darija koji je sjedio na podu i plakao kao dijete.
“Da”, rekla sam odlučno.
Nakon te noći sve se promijenilo. Dario se iselio kod svoje majke u Karlovac. Ivan i ja ostali smo sami u našoj maloj kući. Nije bilo lako – još uvijek čistim stubišta i prodajem kolače – ali barem znam da moj sin spava mirno svake noći.
Ponekad ga gledam dok crta po zidovima i pitam se: Jesam li bila previše tvrdoglava? Jesam li mu uskratila oca? Ali onda se sjetim njegovih riječi: “Mama, ja želim biti s tobom.”
Možda nisam savršena majka, ali znam jedno – ljubav prema djetetu nema cijenu niti granicu.
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ispravno boriti se protiv cijelog svijeta zbog svog djeteta?