Između dvije kćeri: Što znači biti majka kad ljubav nije jednako raspoređena
“Zašto uvijek njoj više šalješ? Zar ja nisam tvoja kćer?” Lejlin glas parao je tišinu sobe, dok sam s druge strane telefona stiskala rub stola u svojoj maloj sobi u Minhenu. Ana, moja mlađa kći, nikada nije pitala. Samo bi zahvalila, poslala srce na Viber i nastavila dalje. Ali Lejla… Lejla je uvijek tražila objašnjenje, pravdu, ljubav – ili možda samo potvrdu da je nisam zaboravila.
Moje ime je Vesna. Rođena sam u malom mjestu kod Tuzle, a život me odveo daleko od kuće. Kad je rat završio, moj muž Dario i ja odlučili smo otići u Njemačku. On se vratio nakon dvije godine, rekavši da ne može više živjeti kao stranac. Ja sam ostala. Nisam imala izbora – dvije djevojčice su čekale kod kuće, a posla nije bilo ni za lijek.
Godinama sam čistila tuđe stanove, prala tuđe suđe, štedjela svaki cent. Svaki mjesec sam slala 900 eura kući: 500 Ani, 50 Lejli, ostatak za režije i hranu baki koja ih je čuvala. Zvuči okrutno, znam. Ali Ana je bila bolesna – dijabetes tipa 1, svakodnevne injekcije, posebna prehrana. Lejla je bila zdrava, snažna, tvrdoglava kao njen otac.
“Mama, znaš li ti koliko mene boli kad vidim da njoj uvijek daješ više?” Lejla bi ponekad plakala na telefon. “Zar ja nisam vrijedna? Zar me manje voliš?”
Nisam znala što reći. Svaka riječ mi se činila pogrešnom. “Lejla, znaš da te volim. Ali Ana… Ona treba više. Zdravlje joj visi o koncu.”
“A ja? Ja ne trebam ništa? Samo zato što ne umirem svaki dan?”
Taj razgovor me proganjao godinama. Dario se povukao iz svega – našao je novu ženu u Osijeku, povremeno bi poslao poruku Ani za rođendan, Lejlu je potpuno ignorirao. Sve je palo na mene.
Prošle zime sam prvi put nakon deset godina došla kući za Božić. Kuća hladna, zidovi oguljeni, ali Ana me dočekala s osmijehom i toplim zagrljajem. Lejla nije bila tu. Radila je u kafiću u Tuzli, nije mogla doći.
“Mama, nemoj se ljutiti na nju,” šapnula mi je Ana dok smo pile čaj u kuhinji. “Njoj je teško. Osjeća se kao da si je ostavila.”
“Ali nisam! Sve ovo radim zbog vas!”
Ana me pogledala onim svojim odraslim očima koje nikad nisu bile djetinje. “Znam. Ali ona ne zna kako to izgleda iz tvog ugla. Samo vidi da te nema i da uvijek meni daješ više.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare slike – Lejla na biciklu, Ana s igračkom medvjedićem, ja između njih s osmijehom koji više nisam prepoznavala.
Sljedećeg dana otišla sam do kafića gdje Lejla radi. Sjedila je za šankom, umorna, podočnjaci do brade.
“Mama? Što radiš ovdje?”
“Došla sam te vidjeti. Mogu li sjesti?”
Slegnula je ramenima i nastavila brisati čaše.
“Lejla… Znam da misliš da te ne volim dovoljno. Ali… Nisam znala kako drugačije. Ana je bolesna, treba joj više novca…”
Okrenula se prema meni s očima punim suza.
“Znaš li ti koliko puta sam htjela samo da me zagrliš? Da budeš tu kad padnem ispit? Da mi kažeš da će sve biti dobro? Novac mi ne treba, mama. Trebaš mi ti!”
Nisam znala što reći. Samo sam ustala i zagrlila je onako kako nisam godinama.
Te večeri smo dugo razgovarale. Prvi put sam slušala bez opravdavanja, bez objašnjavanja. Samo sam bila tu.
Kad sam se vratila u Minhen, odlučila sam nešto promijeniti. Počela sam svaki tjedan zvati Lejlu – ne da pitam treba li novca, nego kako je ona. Slala sam joj male pakete – knjige koje voli, šal koji sam sama isplela.
Ana mi je jednom napisala poruku: “Mama, hvala ti što si napokon vidjela Lejlu. Sad smo obje tvoje kćeri, ne samo ja.”
Nedavno sam dobila pismo od Lejle:
“Mama,
Znam da nisi imala izbora i da si sve radila iz ljubavi prema nama. Oprosti što sam bila ljuta toliko godina. Sad znam da si i ti patila jednako kao ja.
Volim te.
Tvoja Lejla”
Suze su mi kapale po papiru dok sam čitala te riječi.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla drugačije? Jesmo li svi mogli biti sretniji da sam manje mislila na novac, a više na zagrljaje?
Što vi mislite – može li se ljubav izmjeriti novcem ili pažnjom? Koliko puta ste vi morali birati između djece?