Između Dvije Vatre: Moja Priča o Pomiješanoj Porodici
“Zašto si ti ovdje uopće?” Lejlin glas odzvanjao je kroz stan, oštar i pun prezira. Emir je stajao između nas, zbunjen i umoran, gledajući čas mene, čas svoju kćerku. “Ovo je moj dom isto koliko i tvoj!” pokušala sam ostati mirna, ali ruke su mi drhtale. Lejla je prevrnula očima i uzela torbu s kauča. “Moj tata je ovdje živio prije tebe. Ti si samo došla i sve promijenila!”
Nikad nisam mislila da ću se udati za čovjeka s prošlošću koja ne prestaje kucati na vrata. Kad sam upoznala Emira, bio je šarmantan, pažljiv, ali i ranjen. Njegov razvod od Amre bio je svježa rana, a Lejla, tada dvadesetjednogodišnja studentica, nije mogla prihvatiti da njen otac ima novu ženu. Ipak, vjerovala sam da će vrijeme sve izliječiti.
Naša ljubav bila je poput proljetne kiše – nježna, ali nepredvidiva. Ubrzo smo dobili sina, Tarika. Mislila sam da će nas to zbližiti, ali zapravo nas je udaljilo. Emir je bio podijeljen između dvije porodice: mene i Tarika s jedne strane, Lejle s druge. Svaki put kad bi Lejla došla u posjetu, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Jednog dana, dok sam slagala Tarikove igračke, čula sam Emira kako šapuće na telefonu: “Naravno da ću ti pomoći, Lejla. Znaš da uvijek možeš računati na mene.” Srce mi se steglo. Znači opet joj daje novac? Već mjesecima smo štedjeli za Tarikovu operaciju krajnika, a Lejla je tražila novac za novi laptop. Kad sam ga suočila s tim, samo je slegnuo ramenima: “To je moja kćerka. Ne mogu joj okrenuti leđa.”
Počela sam preispitivati sve svoje odluke. Jesam li pogriješila što sam zanemarila njegovu prošlost? Moja mama mi je govorila: “Sine, kad ulaziš u brak s čovjekom koji ima djecu iz prvog braka, ulaziš i u njegovu prošlost.” Nisam je slušala. Vjerovala sam u bajke.
Lejla je postajala sve zahtjevnija. Dolazila bi nenajavljeno, ostajala do kasno u noć, donosila svoje prijatelje. Jednom prilikom sam je zamolila da ne puši u stanu zbog Tarika. Pogledala me kao da sam joj najveći neprijatelj: “Ti meni nećeš govoriti šta ću raditi u svom domu!” Emir je šutio. Uvijek je šutio kad bi se sukobile.
Jedne večeri, dok smo Emir i ja sjedili za stolom, pokušala sam mu objasniti kako se osjećam: “Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Tvoja kćerka me ne poštuje, a ti me ne štitiš.” Pogledao me umorno: “Ne mogu birati između vas dvije.”
Ali zapravo je birao – svaki put kad bi popustio pred Lejlinim zahtjevima, svaki put kad bi ignorirao moje suze.
Na Tarikov rođendan Lejla nije došla. Poslala je poruku: “Imam ispit, ne mogu stići.” Emir je bio utučen cijeli dan. Navečer mi je rekao: “Možda si ti u pravu. Možda sam previše popustljiv prema njoj.” Ali već sutradan joj je uplatio novac za stanarinu.
Moji roditelji su dolazili rjeđe. Mama bi me gledala zabrinuto: “Dijete moje, nisi ti ovo zaslužila.” Tata bi samo šutio i gledao kroz prozor.
Jednog popodneva Lejla se pojavila s koferom. “Mama me izbacila iz stana. Moram ostati ovdje neko vrijeme.” Pogledala sam Emira – znao je šta mislim, ali opet ništa nije rekao.
Lejla je ostala tri mjeseca. Tri mjeseca tokom kojih sam naučila šutjeti i gutati ponos. Tarik je plakao noću jer nije mogao spavati od buke koju su pravili Lejlini prijatelji. Kad sam pokušala razgovarati s Emirom, rekao mi je: “To će proći. Samo budi strpljiva.”
Ali nije prošlo.
Jedne noći, nakon još jedne svađe s Lejlom zbog njenih gostiju, spakirala sam Tarikove stvari i otišla kod roditelja. Emir me zvao cijelu noć, ali nisam se javljala.
Sutradan je došao po nas. Sjeli smo na klupu ispred zgrade mojih roditelja.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho.
“Znam,” odgovorio je slomljenim glasom.
“Ili ćemo biti porodica ili ćemo biti dvoje ljudi pod istim krovom.” Pogledao me dugo i teško uzdahnuo.
Nakon toga stvari su se polako počele mijenjati. Emir je prvi put postavio granice Lejli – nije bilo lako, ali uspio je. Počela sam osjećati da imam pravo na svoj dom i svoj mir.
Ali rana je ostala.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što želim da moj muž bude samo moj? Je li moguće voljeti nekoga ko nikad neće biti samo tvoj?
Šta vi mislite – gdje završava kompromis a počinje žrtvovanje sebe?