Majčina ruka traži moju pomoć: Srce između dužnosti i boli
“Ivana, opet kasniš s uplatom za režije!” – glas moje majke, Zorice, parao je tišinu stana dok sam pokušavala pronaći mir nakon napornog dana na poslu. U tom trenutku, osjećala sam kako mi se srce steže, a dlanovi znoje. Nisam joj htjela reći da sam i sama jedva platila stanarinu ovaj mjesec. “Mama, stvarno mi je teško…” – pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula: “Svi imaju teškoće, ali ja sam ti majka! Zar ćeš me pustiti da gladujem?”
Sjećam se dana kad sam kao djevojčica gledala kroz prozor dok je ona odlazila na posao u tekstilnu tvornicu. Bila je umorna, ali uvijek nasmijana kad bi se vratila. No, godine su prošle, tvornica je propala, a ona je ostala bez posla. Tada su počeli naši problemi. Otac je otišao s drugom ženom u Njemačku, a ja sam ostala s njom i mlađim bratom Damirom. Sjećam se kako smo dijelili jedan komad kruha na troje.
Danas imam 29 godina, radim u maloj firmi u Sarajevu i svaki mjesec balansiram između svojih potreba i njezinih zahtjeva. Prijateljica Lejla mi je nedavno rekla: “Ivana, ja više ne šaljem novac mami. Svaki put kad pošaljem, osjećam se kao bankomat, a ona nikad nije zahvalna. Moraš misliti na sebe!” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala u poruku od mame: “Molim te, uplati mi barem za struju.”
Damir živi u Zagrebu, ima dvoje djece i ženu koja ga stalno podsjeća da nije dužan pomagati svojoj majci jer “svatko ima svoj život”. Kad god ga nazovem i spomenem mamu, samo uzdahne: “Ivana, znaš da ne mogu više. Ti si joj uvijek bila draža, pa ti rješavaj.”
Ponekad se pitam gdje su nestale one tople večeri kad smo zajedno gledale serije i smijale se glupostima. Sada su ostale samo poruke s brojevima računa i podsjetnici na dugove. Moja majka nikada nije naučila štedjeti – uvijek bi potrošila zadnje marke na cigarete ili lutriju, nadajući se dobitku koji nikad nije došao.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe zbog novca, sjela sam na balkon s Lejlom. “Znaš li ti koliko sam puta plakala zbog nje?” upitala sam je kroz suze. Lejla me zagrlila: “Ivana, nisi ti odgovorna za njezine odluke. Zorica je odrasla žena. Ako joj stalno pomažeš, nikad neće naučiti sama se snaći.”
Ali kako da pustim vlastitu majku da pati? Sjećam se kako me grijala kad sam imala temperaturu, kako mi je šaputala priče pred spavanje dok joj je lice bilo umorno od briga. Ipak, sada kad ja trebam podršku – ona traži još.
Jednog dana sam skupila hrabrost i rekla joj: “Mama, ne mogu više svaki mjesec slati novac. I ja imam svoje račune i dugove.” Nastala je tišina s druge strane linije. Onda je počela plakati: “Zar sam te rodila da me ostaviš samu? Svi su me napustili!”
Te riječi su me progonile danima. Na poslu nisam mogla koncentrirano raditi; šefica Jelena me pitala: “Ivana, jesi li dobro?” Samo sam klimnula glavom i otišla u WC plakati.
Damir mi je poslao poruku: “Ne daj da te ucjenjuje osjećajima. Znaš kakva je bila prema meni kad sam bio mali.” Znam… ali ja nisam on. Ja još uvijek osjećam tu vezu koju ne mogu prekinuti.
Jedne subote odlučila sam otići do nje u Zenicu bez najave. Zatekla sam je kako sjedi u kuhinji, gleda stare slike i puši cigaretu. Na stolu prazna šalica kave i neplaćeni računi.
“Mama…” – sjela sam nasuprot nje.
“Znam zašto si došla,” rekla je tiho. “Nisam dobra majka bila, znam… Ali nemam nikog osim tebe.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Nisi loša majka… Samo… teško mi je nositi sve ovo sama.”
Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam njenu krhkost pod rukama.
“Hoćeš li mi oprostiti što sam te opterećivala?” pitala je.
“Hoćeš li ti meni oprostiti što ne mogu uvijek biti tu?” uzvratila sam.
Te večeri smo dugo razgovarale o prošlosti, o pogreškama i nadama koje nismo ostvarile. Dogovorile smo se da ću joj pomoći koliko mogu, ali da mora pokušati pronaći neki posao ili pomoć od socijalnog.
Nije lako pronaći ravnotežu između ljubavi i vlastitih granica. Svaki dan se pitam: Jesam li sebična ako mislim na sebe? Ili sam samo čovjek koji pokušava preživjeti?
Što vi mislite – gdje završava dužnost djeteta prema roditelju? Je li ljubav dovoljna kad novac nestane?