Kad ljubav naiđe na zid: Priča o izgubljenoj vjeri i obiteljskim granicama
“Ne mogu, Alma. Djeca su mi rekla da ne žele da se vjenčamo. Ne mogu ih povrijediti više nego što već jesu.”
Ivanove riječi odzvanjale su mi u glavi kao hladan tuš. Sjedila sam na rubu kreveta u našem malom stanu u Novom Zagrebu, držeći mobitel u ruci, nesposobna da udahnem. Prije samo tjedan dana zajedno smo birali pozivnice za svadbu, a sada… sada je sve nestalo kao da nikad nije ni postojalo.
“Ivan, molim te… Zar smo mi manje važni od svega što smo prošli?” prošaptala sam kroz suze, ali on je samo šutio. Znao je da nema odgovora koji bi mogao ublažiti bol.
Sve je počelo prije dvije godine, kad sam ga upoznala na rođendanu zajedničke prijateljice, Mirele. Bio je šarmantan, s onim blagim osmijehom i toplim pogledom koji te natjera da povjeruješ da je sve moguće. Znao je slušati, a ja sam nakon dugo vremena osjetila da me netko vidi. Ipak, znao je nositi i teret prošlosti – razvod od bivše supruge, Sanje, i dvoje djece, Leona i Tare.
Isprva sam mislila da će sve biti lakše nego što ljudi govore. Djeca su bila povučena, ali pristojna. Tara je imala 15 godina i gledala me s mješavinom znatiželje i sumnje, dok je Leon, godinu mlađi, uglavnom šutio i igrao igrice na mobitelu. Sanja je bila distancirana, ali korektna – barem na početku.
“Alma, znaš li ti uopće u što se upuštaš?” pitala me jednom moja sestra Azra dok smo pile kafu na balkonu. “Djeca iz prvog braka… To ti je uvijek borba.”
“Znam, ali volim ga. I mislim da ćemo uspjeti. Samo treba vremena.”
Ali vrijeme nije bilo na mojoj strani. Što sam se više trudila približiti djeci, to su oni više gradili zidove. Tara bi mi odgovarala jednosložnim rečenicama, a Leon bi nestajao čim bih ušla u sobu. Ivan je pokušavao biti posrednik, ali često bi završavali u svađi.
Jedne večeri, dok smo zajedno večerali kod Ivana, Tara je iznenada bacila vilicu na stol.
“Zašto ona mora biti ovdje? Nije nam potrebna nova mama!”
Ivan je pocrvenio od srama i ljutnje.
“Tara! Alma nije ovdje da ti bude mama. Ona je moja partnerica i želim da je poštuješ!”
Ali Tara je već istrčala iz sobe, a ja sam ostala sjediti s knedlom u grlu.
Nakon toga, stvari su postale još gore. Sanja je počela slati poruke Ivanu: “Djeca su uzrujana. Ne mogu spavati. Razmisli što im radiš.” Ivan bi tada postajao tih i povučen, a ja sam osjećala kako nam se tlo pod nogama ljulja.
Moji roditelji nisu bili oduševljeni mojim izborom.
“Alma, dijete moje, zar nemaš nekog slobodnog momka? Što će ti tuđa djeca i bivša žena?” majka bi uzdisala dok bi mijesila tijesto za pitu.
“Mama, nije to tako jednostavno. Volim ga.”
Ali ljubav nije bila dovoljna.
Pripreme za vjenčanje tekle su sporo – svaki dogovor oko gostiju ili mjesta bio je popraćen napetostima. Ivan bi često kasnio na sastanke s organizatoricom jer bi morao rješavati probleme s djecom ili Sanjom. Ja sam osjećala kako gubim tlo pod nogama.
A onda je došao taj dan – dan kad mi je Ivan javio da ne može dalje.
“Djeca su mi rekla da će otići živjeti kod majke ako se vjenčamo. Ne mogu to podnijeti, Alma. Ne mogu ih izgubiti.”
Sjećam se kako sam sjedila na podu kupaonice, grleći koljena i jecajući tako tiho da me susjedi ne čuju. Sve moje nade, planovi i snovi rasuli su se kao staklo.
Sljedećih dana nisam izlazila iz stana. Prijateljice su mi slale poruke podrške, ali nisam imala snage odgovarati. Majka je dolazila donositi juhu i tiho sjedila pored mene.
“Znaš, Alma,” rekla mi je jednog dana dok smo gledale kroz prozor na kišni dan u Sarajevu gdje sam odrasla, “život ti uvijek donese ono što najmanje očekuješ. Možda ovo nije kraj tvoje sreće – možda je tek početak nečeg novog.”
Ali kako vjerovati u novi početak kad ti srce još uvijek krvari?
Nakon nekoliko tjedana Ivan mi je poslao poruku: “Žao mi je zbog svega. Djeca su još uvijek uznemirena. Nadam se da ćeš pronaći sreću koju zaslužuješ.” Nisam odgovorila. Nisam znala što bih rekla čovjeku koji me volio, ali nije imao snage boriti se za nas.
Danas pokušavam ponovno pronaći sebe – izlazim s prijateljicama, idem na jogu i polako učim voljeti vlastitu tišinu. Ponekad se uhvatim kako gledam parove u tramvaju i pitam se jesam li ja kriva što nisam bila dovoljno dobra za njegovu djecu ili dovoljno jaka za njegovu prošlost.
Možda će vrijeme donijeti odgovore koje sada ne mogu pronaći.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad obitelj ne želi prihvatiti tvoju sreću? Što biste vi učinili na mom mjestu?