Cvijeće na pragu: Kad pažnja susjeda uzdrma brak
“Opet ti je ostavio cvijeće pred vratima!” Marko je stajao u hodniku, stisnutih šaka, dok su mu oči gorjele od bijesa. Pogledala sam prema vratima, gdje je stajao svježi buket tulipana, omotan u jednostavan papir. Uz njega je bila mala kutija Bajadera. Srce mi je preskočilo od nelagode, ali i nečeg što nisam htjela priznati – osjećaja da me netko vidi, da me netko primjećuje.
“To je samo ljubaznost, Marko. Ivan je novi ovdje, želi biti pristojan,” pokušala sam smiriti situaciju, ali moj glas je zvučao nesigurno čak i meni.
“Pristojan? Da meni netko tako prilazi tvojoj ženi, ja bih mu jasno dao do znanja gdje mu je mjesto!” Marko je podigao ton, a ja sam osjetila kako mi se obrazi crvene. U tom trenutku, kroz glavu mi je prošlo sve što smo prošli – ratne godine u Sarajevu, preseljenje u Zagreb, borba za posao, podizanje dvoje djece. Toliko toga nas je povezivalo, ali sada… sada nas je nešto razdvajalo.
Ivan se doselio prije tri mjeseca. Udovac, pedesetih godina, uvijek nasmijan i spreman pomoći. Prvi put kad sam ga srela u liftu, nosio je vrećice iz Konzuma i ponudio mi da mi pomogne do stana. “Nema potrebe, hvala,” rekla sam tada uz osmijeh. Ali on nije odustajao – svaki put kad bi me sreo, pitao bi kako su djeca, treba li mi nešto iz trgovine ili jednostavno poželio dobar dan.
Prvi buket cvijeća ostavio je za Dan žena. “Za najljepšu susjedu u zgradi,” pisalo je na kartici. Smijala sam se tada s prijateljicom Sanjom na kavi: “Ma vidi ti njega! Samo je ljubazan.” Ali Marko nije mislio tako. Od tog dana, svaki put kad bi Ivan prošao hodnikom ili pozdravio kroz prozor, Marko bi stisnuo vilicu i šutio.
Jedne večeri, dok smo večerali u tišini, Marko je spustio vilicu i pogledao me ravno u oči. “Jesi li ti svjesna koliko me to vrijeđa? Kao da nisam dovoljan… kao da ti treba netko drugi da ti pokaže pažnju.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Nije to tako… Znaš da te volim. Samo… možda mi fali malo nježnosti. Ti si uvijek umoran, nervozan zbog posla… Ivan samo želi biti prijatelj.”
“Prijatelj?” prekinuo me s gorčinom. “Prijatelji ne donose cvijeće udanim ženama. Ne šalju poruke kasno navečer. Jesi li mu odgovorila na onu poruku sinoć?”
Zastala sam. Ivan mi je poslao poruku: “Ako trebaš išta popraviti u stanu, slobodno zovi.” Nisam odgovorila, ali nisam ni rekla Marku za to.
“Nisam,” slagala sam tiho.
Marko je ustao od stola i otišao na balkon. Čula sam kako pali cigaretu i duboko uzdiše. Djeca su bila kod bake u Mostaru za vikend, a tišina u stanu bila je teža nego ikad.
Sutradan sam srela Ivana pred liftom. “Jel’ sve u redu? Izgledaš zabrinuto,” pitao je iskreno.
“Sve je dobro, hvala,” odgovorila sam izbjegavajući pogled.
“Ako te muž ljuti, znaš da uvijek možeš popiti kavu kod mene,” rekao je polušaljivo.
Osjetila sam kako mi srce brže kuca – ne zbog Ivana, nego zbog osjećaja krivnje. Nisam željela ništa više od prijateljstva, ali pažnja koju mi je davao podsjećala me na ono što sam izgubila s Markom: nježnost, osmijeh bez razloga, osjećaj da sam posebna.
Te večeri Marko me čekao budan. “Ne mogu više ovako,” rekao je tiho. “Ili ćeš mu reći da prestane ili ću ja to učiniti.”
“Ne želim praviti scenu… Što ako ljudi počnu pričati po zgradi? Znaš kakvi su naši susjedi – odmah će izmisliti priču!”
“Mene nije briga što drugi misle! Briga me za nas! Zar ne vidiš da nas ovo uništava?”
Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena vidjela strah u njegovim očima – strah da me gubi.
Sutradan sam skupila hrabrost i pokucala na Ivanova vrata. Otvorio ih je s osmijehom i odmah ponudio kavu.
“Ivane… moram te zamoliti nešto. Znam da si dobar čovjek i da nemaš loše namjere, ali tvoje geste stvaraju probleme u mom braku. Molim te, nemoj mi više donositi cvijeće ni čokolade.”
Ivan je zastao i pogledao me ozbiljno. “Nisam htio ništa loše… Samo sam mislio da ti mogu uljepšati dan. Oprosti ako sam prešao granicu.”
Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno.
Vratila sam se kući i našla Marka kako sjedi za stolom s dvije šalice kave.
“Jesam li pogriješila što sam prihvatila tu pažnju? Ili smo oboje samo žrtve svakodnevnice koja nas melje dok ne zaboravimo jedno drugo? Može li se povjerenje vratiti kad jednom pukne?”