Između dvije ljubavi: Priča o izgubljenoj unuci
“Ema, opet si zaboravila pospremiti sobu! Zašto ne možeš biti kao tvoja sestra?” Laurin glas odjekuje stubištem, oštar i hladan, dok ja sjedim u kuhinji i stisnutih šaka slušam kako se moja unuka povlači u sebe. Čujem škripu vrata i tihi jecaj koji pokušava sakriti. Srce mi se steže. Nikad nisam mislila da ću doživjeti dan kad ću vlastitu kćer gledati kao stranca.
Zovem se Marija. Imam 67 godina i cijeli život sam provela u malom stanu na Trešnjevci. Ovdje sam odgojila Lauru, svoju jedinu kćer, nakon što me muž napustio kad je imala samo četiri godine. Sve sam joj dala – ljubav, podršku, obrazovanje. Bila je uvijek posebna, ambiciozna, željna priznanja. Uvijek je birala najbolje društvo, dečke iz “dobrih” obitelji, a kad je upoznala Igora, mladog sportaša iz Osijeka, mislila sam da je napokon pronašla sreću.
Ali sreća je bila kratkog vijeka. Igor je otišao raditi u Njemačku čim se rodila mlađa kći, Iva. Laura je ostala sama s dvije djevojčice. Ema je tada imala pet godina, a Iva tek nekoliko mjeseci. Sjećam se kako je Ema tada prvi put počela šutjeti. Prije toga bila je vesela, uvijek s knjigom u ruci ili crtežom za mene. Sada je samo šutjela i gledala kroz prozor.
“Bako, mogu li kod tebe večeras?” Ema me jednom pitala dok smo zajedno gulile krumpire za ručak. Pogledala sam joj u oči i vidjela prazninu koju nisam znala ispuniti.
“Naravno, dušo. Kod bake si uvijek dobrodošla,” odgovorila sam tiho, pazeći da Laura ne čuje.
Ali Laura je čula. “Ema, ne možeš stalno bježati baki! Moraš naučiti biti odgovorna! Pogledaj Ivu – ona sve napravi sama!”
Iva je bila Lauri sve – mala princeza, odlična učenica, uvijek nasmijana i spremna pomoći. Ema je bila tiha sjena u kutu sobe. Počela je nositi tamnu odjeću, izbjegavati društvo, a ocjene su joj padale. Laura ju je kažnjavala zabranama izlazaka i oduzimanjem mobitela.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam Emu kako tiho plače u kupaonici. Prišla sam vratima i pokucala.
“Ema, bako je… Mogu li ući?”
Dugo nije odgovarala. Kad sam napokon ušla, sjedila je na podu, koljena privučena prsima.
“Zašto me mama ne voli?” prošaptala je.
Nisam znala što reći. Kako objasniti djetetu da ponekad roditelji griješe? Da ljubav nije uvijek pravedna?
Sljedećih mjeseci situacija se samo pogoršavala. Laura je Emu sve češće uspoređivala s Ivom. “Zašto ne možeš biti kao tvoja sestra? Pogledaj nju!” Ema se povukla još dublje u sebe. Počela je izostajati iz škole. Jednog dana su me nazvali iz škole – Ema nije došla na nastavu.
“Marija, moramo razgovarati,” rekla mi je razrednica na hodniku škole. “Ema je dobra djevojčica, ali vidimo da se nešto događa kod kuće. Povukla se, nema prijatelja…”
Tada sam odlučila razgovarati s Laurom.
“Laura, moramo nešto poduzeti! Gubiš Emu! Ona pati!”
Laura me pogledala s prijezirom koji nisam prepoznala.
“Mama, ti si uvijek nju štitila! Nikad nisi razumjela koliko mi je teško! Igor me ostavio s dvije djevojčice! Iva mi barem daje razlog da budem ponosna! Ema… ona samo komplicira!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Laura, ona ti je dijete! Tvoje dijete! Kako možeš birati između njih?”
Laura je slegnula ramenima i otišla u svoju sobu.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam napravila kao majka. Jesam li i ja nekad favorizirala Lauru? Jesam li joj dala previše ili premalo ljubavi? Gdje smo pogriješile?
Sljedećeg jutra Ema me čekala pred vratima stana.
“Bako… mogu li ostati kod tebe neko vrijeme? Ne mogu više tamo…”
Pogledala sam joj lice – upale obraze, tamne podočnjake, oči bez sjaja.
“Naravno, dušo,” šapnula sam i zagrlila je najjače što sam mogla.
Tih nekoliko tjedana kod mene Ema se polako vraćala sebi. Počela je crtati opet, smijati se mojim starim vicevima, pomagati mi oko vrta na balkonu. Ali svaki put kad bi zazvonio telefon ili kad bi čula mamin glas na hodniku, povukla bi se kao ranjena životinja.
Jednog dana Laura je došla po nju.
“Ema, dosta je bilo! Vraćaš se kući!”
Ema ju je pogledala ravno u oči.
“Zašto me ne voliš? Što sam ti napravila?”
Laura je zanijemila. Prvi put nije imala odgovor.
Te večeri sjedile smo Ema i ja na balkonu i gledale svjetla grada.
“Bako… misliš li da će me mama ikad voljeti kao Ivu?”
Nisam znala što reći. Samo sam ju zagrlila i pustila da suze teku.
Sada sjedim ovdje i pišem ovu priču jer ne znam što drugo učiniti. Možda netko od vas ima odgovor koji ja nemam. Možda ste vi bili Ema ili Laura ili netko između.
Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti djecu jednako? Ili uvijek jedno dijete pati zbog naših nesavršenosti?