Vrata koja nisu otvorena: Priča jedne majke

“Ne mogu vjerovati… Zar stvarno ne čuje zvono?” drhtavim glasom šapćem sebi dok stojim pred vratima stana svog sina, noseći dvije teške vrećice. U jednoj je moj domaći kruh, još topao, a u drugoj roštilj i sernik koji je uvijek hvalio. Nedjelja je, jutro još nije ni pravo svanulo, ali ja sam već satima na nogama.

Sanja, moja susjeda iz prizemlja, prolazi i dobacuje: “Jasna, opet ti kod Daria? Baš si uporna!” Samo se kiselo nasmiješim. Ne zna ona koliko mi znači svaki trenutak s njim. Ne zna koliko sam noći provela budna, brinući se hoće li imati za režije, hoće li jesti nešto toplo, hoće li ga netko zagrliti kad mu bude teško.

Pritisnem zvono još jednom. Ništa. Srce mi lupa kao da će iskočiti. U glavi mi odzvanja njegov glas od prošlog tjedna: “Mama, nemoj dolaziti bez najave. Imam posla.” Ali ja sam majka. Majke ne čekaju pozivnicu da bi došle pomoći svom djetetu.

Sjednem na stepenice, vrećice spustim kraj sebe. Prolaze minute, možda i sat. Gledam kroz prozor stubišta kako se nebo polako razvedrava. Sjećam se kad je bio mali, kako je trčao prema meni iz škole, s torbom većom od njega. “Mama, gladan sam!” vikao bi i smijao se. Tada sam znala da sam mu potrebna.

Sad više nisam sigurna.

Mobitel mi zazvoni. To je moja sestra Ivanka iz Mostara. “Jasna, šta radiš? Jesi li kod Daria opet?”

“Jesam… ali ne otvara. Možda spava… ili je izašao.”

“Jasna, pusti ga malo na miru. Znaš da su današnja djeca drugačija. Imaju svoje živote.”

“Ali ja sam mu majka! Zar je grijeh što želim biti tu za njega?”

Ivanka šuti nekoliko sekundi pa promijeni temu. Znam da me ne razumije.

Ustajem i kucam na vrata još jednom, ovaj put tiše, kao da se bojim probuditi duhove prošlosti. S druge strane čujem šapat i tihe korake. Zastanem. “Dario? Sine? To sam ja… Donijela sam ti ručak i kolač… Znam da voliš moj sernik…”

Tišina.

Osjetim kako mi suze naviru na oči. Sjetim se dana kad mu je otac otišao. Dario je tada imao samo deset godina. Plakao je cijelu noć, a ja sam ga grlila i obećavala da ću uvijek biti tu za njega. Da ga nikad neću napustiti.

Možda sam ga previše štitila? Možda sam ga ugušila svojom brigom?

Sjednem opet na stepenice i gledam u prazno. Prolaze susjedi, neki me pozdrave, neki samo slegnu ramenima. Osjećam se kao predmet sažaljenja.

Nakon još pola sata odlučim ostaviti vrećice pred vratima. Pišem kratku poruku na papirić: “Sine, volim te. Mama.” Zalijepim je na vrećicu s kruhom.

Silazim niz stepenice i osjećam kako mi noge klecaju. Na izlazu sretnem njegovu susjedu Lejlu.

“Jasna, jeste li dobro? Dario je rekao da ima puno posla ovih dana… Nemojte mu zamjeriti ako ne odgovara odmah.”

“Znam… Samo sam htjela da zna da mislim na njega.”

Lejla me pogleda s tugom u očima. “Znate… Moj otac nikad nije bio tu za mene. Vi ste barem pokušali.”

Klimnem glavom i izađem na ulicu. Hladan zrak me ošamari po licu.

Dok hodam prema tramvajskoj stanici, razmišljam o svemu što sam žrtvovala za njega: posao koji sam napustila kad je bio bolestan, prijatelje koje sam zapostavila jer je on uvijek bio prioritet, vlastite snove koje sam zakopala duboko u sebi.

Možda sam pogriješila što sam mu uvijek sve davala na dlanu? Možda bi danas bio sretniji da sam ga pustila da padne, da nauči ustati sam?

Kod kuće sjedim za stolom i gledam u praznu šalicu kave. Telefon šuti. Nitko ne zove.

Kasno popodne stiže poruka od Daria: “Mama, hvala za hranu. Bio sam zauzet. Nemoj dolaziti bez najave.” Kratko i hladno.

Gledam u ekran i osjećam kako mi srce puca na tisuću komadića.

Uvečer me zove prijateljica Mirela iz Sarajeva: “Jasna, dođi kod mene na vikend! Bit će ti lakše među ljudima koji te vole.” Obećavam joj da ću razmisliti.

Ležem u krevet i dugo gledam u strop. Pokušavam pronaći smisao u svemu ovome.

Jesam li pogriješila što sam cijeli život posvetila sinu? Gdje prestaje ljubav, a počinje teret? Može li majka ikada prestati biti majka?

Možda vi znate odgovor… Je li ljubav ponekad previše?