Izgubljeni osmijeh moje sestre: Priča o nepravdi i tišini
“Lejla, gdje je Amar? Zašto se još nije vratio?” Majčin glas parao je tišinu stana, dok su joj ruke drhtale iznad stola prepunog hladne večere. Pogledala sam je, ali nisam imala odgovor. Već je prošlo ponoć, a Amarov mobitel bio je nedostupan. Otac je šutio, gledajući kroz prozor u praznu ulicu sarajevskog naselja. Kiša je lupkala po staklu, kao da broji minute naše zabrinutosti.
“Možda je ostao kod Adnana, znaš kakvi su oni kad se zaigraju PlayStationa,” pokušala sam umiriti majku, ali ni sama nisam vjerovala u to. Znala sam da Amar nije tip koji se ne javi. Bio je odgovoran, uvijek prvi koji bi poslao poruku: “Kasnim, ne čekajte me.”
Sat kasnije, začulo se kucanje na vratima. Otac je ustao, a ja sam osjetila kako mi srce preskače. Dva policajca stajala su na pragu. Jedan od njih, visok i krupan, izbjegavao je naš pogled. Drugi, mlađi, nervozno je vrtio kapu u rukama.
“Gospodine Hadžić… Vaš sin Amar… došlo je do incidenta u blizini stadiona Grbavica…” Glas mu je bio prigušen, kao da izgovara nešto što ni sam ne želi čuti. Majka je vrisnula prije nego što su završili rečenicu.
Tog trenutka moj svijet se srušio. Amar je bio mrtav. Rekli su da je došlo do nesporazuma s policijom, da su ga zamijenili za nekog drugog, da je pokušao pobjeći jer se uplašio. “Nesretni slučaj”, rekli su. “Istraga će pokazati sve.” Ali ja nisam vjerovala ni jednoj njihovoj riječi.
Danima nakon toga naš stan bio je pun ljudi – rodbina iz Mostara, prijatelji iz škole, susjedi koji su šaptali iza zatvorenih vrata. Svi su imali isto pitanje: “Kako se to moglo dogoditi?” Nitko nije imao odgovor. Otac je šutio još više nego prije, majka nije izlazila iz sobe. Ja sam postala glas naše obitelji.
“Neću šutjeti!” viknula sam jednog jutra ocu dok sam pakirala Amarove stvari za dženazu. “Neću pustiti da ga zaborave kao još jednu statistiku!”
On me pogledao umorno: “Lejla, pazi šta radiš. Ovdje se ne diže glas protiv njih. Znaš kako to ide.”
Ali ja nisam mogla stati. Pisala sam medijima, organizirala proteste ispred policijske stanice, razgovarala s novinarima iz Zagreba i Sarajeva. Ljudi su mi prilazili na ulici: “Bravo, Lejla! Drži se!” Ali bilo je i onih drugih – onih koji su mi šaptali da pazim na sebe, da ne izazivam sudbinu.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u Amarovoj sobi, stigla mi je poruka od njegove djevojke, Ivane iz Zagreba:
“Lejla, znam da ti je teško, ali moraš biti jaka zbog njega. On bi želio da istina izađe na vidjelo. Sjećaš li se kad smo svi zajedno išli na more prošlo ljeto? Rekao mi je tada: ‘Moja sestra će jednog dana promijeniti svijet.'”
Plakala sam cijelu noć. Sutradan sam otišla pred zgradu MUP-a s transparentom: “Pravda za Amara!” Pridružilo mi se još desetak mladih ljudi. Policija nas je gledala s podsmijehom.
“Šta vi mislite da ćete postići?” pitao me jedan od njih.
“Želim samo istinu! Da priznate grešku! Da netko odgovara!” viknula sam kroz suze.
Ali istina nije dolazila. Istraga se vukla mjesecima. U izvještaju je pisalo da Amar nije slušao naredbe policije, da je navodno imao nešto sumnjivo u džepu – kasnije se ispostavilo da je to bio samo ključ od bicikla.
Majka se povukla u sebe. Počela je svakodnevno odlaziti na groblje, razgovarati s Amarovom slikom kao da će joj on odgovoriti. Otac se predao alkoholu. Ja sam ostala sama protiv sustava koji nas melje.
Jedne noći sanjala sam Amara. Stajao je na vratima naše sobe i smiješio se onim svojim nestašnim osmijehom.
“Lejla, nemoj odustati,” rekao mi je tiho.
Probudio me zvuk poruke na mobitelu – bila je to novinarka iz Zagreba koja mi je napisala: “Priča o tvom bratu dirnula je mnoge. Ne smijemo stati dok ne dobijemo odgovore.”
Tada sam shvatila – nisam sama. Iako mi nitko ne može vratiti brata, mogu pokušati spriječiti da netko drugi prođe kroz isto.
Danas stojim pred vama i pitam: Koliko još mladih života mora biti izgubljeno zbog tuđe greške ili bahatosti? Hoćemo li i dalje šutjeti ili ćemo konačno reći – dosta?