Djedova Dilema: Voljeti Emu, Ali Što Je s Noom?
U mirnom predgrađu Zagreba, među redovima javorova i uredno podšišanim travnjacima, živjela je obitelj čija je dinamika bila složena kao i svaka druga. Patrijarh ove obitelji, Ivan, bio je umirovljeni ravnatelj škole koji je svoj život posvetio odgajanju mladih umova. Sada, u svojim zlatnim godinama, našao se u neobičnoj emocionalnoj dilemi.
Ivan i njegova supruga, Marija, živjeli su u šarmantnoj dvoetažnoj kući koja je bila dar s obje strane njihove obitelji. Bila je to simbol jedinstva i podrške, mjesto gdje su odgajali svoju djecu i sada dočekivali svoje unuke. Njihova kći, Ana, često ih je posjećivala sa svoje dvoje djece: Emom i Noom.
Ema je imala devet godina, bila je bistro i znatiželjno dijete s talentom za pripovijedanje. Imala je zarazan smijeh i znatiželju koja je Ivana podsjećala na njega samog u njezinim godinama. Svaki put kad bi Ema došla u posjet, trčala bi u Ivanov zagrljaj, željna podijeliti svoje najnovije avanture ili ga pitati o svijetu. Ivan je cijenio te trenutke; ispunjavali su ga toplinom i ponosom.
Noa, s druge strane, imao je samo tri godine. Bio je tiho dijete, često se držao majčine noge ili se tiho igrao sa svojim igračkama. Za razliku od Eme, Noa nije tražio Ivanovu pažnju niti ga uključivao u razgovor. Ta razlika mučila je Ivana više nego što je htio priznati.
Kako su tjedni prolazili u mjesece, Ivan se našao kako se bori s neugodnom istinom: nije osjećao istu povezanost s Noom kao s Emom. Nije da nije volio Nou; volio ga je. Ali postojala je distanca između njih koju Ivan nije mogao premostiti.
Marija je primijetila unutarnju borbu svog supruga. “Znaš,” rekla je jedne večeri dok su sjedili na verandi gledajući zalazak sunca, “Noa je još jako mlad. Doći će on.”
Ivan je kimnuo glavom ali ostao nesiguran. Želio je vjerovati da će vrijeme promijeniti stvari, ali nije mogao otkloniti osjećaj da na neki način iznevjerava Nou.
Jedne subote poslijepodne Ana je dovela djecu u posjet. Ema je odmah potrčala k Ivanu s novom knjigom koju je sama napisala i ilustrirala. Dok su sjedili zajedno na kauču, Ema je animirano prepričavala svoju priču dok se Noa tiho igrao na podu.
Ivan je pogledao Nou koji je gurao autić naprijed-natrag. Osjetio je ubod krivnje što ne zna kako doprijeti do svog unuka. Odlučan da to promijeni, spustio se na pod pored Noe.
“Hej mali,” rekao je Ivan nježno. “S čime se igraš?”
Noa ga je nakratko pogledao ali nije odgovorio. Nastavio je gurati svoj autić po zamišljenoj cesti.
Ivan je pokušao ponovno. “Želiš li pokazati djedu kako tvoj autić radi?”
Noa se na trenutak zaustavio ali zatim nastavio igru bez da prizna Ivanovu prisutnost.
Osjećajući se poraženo, Ivan se vratio na kauč pored Eme. Gledao ju je kako lista svoju knjigu, oči joj sjaje od uzbuđenja. Dio njega poželio je da može dijeliti takve trenutke i s Noom.
Kada se dan bližio kraju i Ana se pripremala otići s djecom, Ivan je čvrsto zagrlio Emu a zatim se sagnuo da se oprosti s Noom. Mali dječak ga je pogledao širom otvorenih očiju ali ostao tih.
Nakon što su otišli, Ivan je sjedio sam u dnevnoj sobi razmišljajući o svojoj dilemi. Shvatio je da možda nije riječ o forsiranju veze već o dopuštanju da se ona prirodno razvije tijekom vremena. Ipak, nije mogao otkloniti strah da možda nikada neće dijeliti istu vezu s Noom kao s Emom.
Na kraju, Ivan je shvatio da ljubav nije uvijek jednaka ili laka. Ponekad zahtijeva strpljenje i prihvaćanje onoga što jest umjesto onoga što bi željeli da bude. I dok mu je to shvaćanje donijelo određeni mir, također ga je ostavilo s trajnim osjećajem čežnje—čežnje za odnosom koji možda nikada neće potpuno procvjetati.