“Tata, Vrijeme je da Krenemo Dalje. Manje Mjesto Bilo bi Lakše, a Novac Bismo Mogli Iskoristiti za Našu Budućnost”

Ante je sjedio u svojoj omiljenoj fotelji, onoj koja se oblikovala prema njegovom tijelu tijekom godina, i gledao kroz prozor u vrt koji je uređivao desetljećima. Ruže su bile u punom cvatu, njihovi živopisni tonovi svjedočili su njegovoj predanosti. Ova kuća bila je više od cigli i žbuke; bila je riznica uspomena, mjesto gdje je smijeh odjekivao hodnicima i gdje je gledao svoju djecu kako rastu.

Njegov sin, Ivan, došao je tog poslijepodneva s prijedlogom koji je Antu ostavio bez daha. “Tata, vrijeme je da krenemo dalje,” rekao je Ivan, njegov glas blag ali odlučan. “Manje mjesto bilo bi lakše za tebe, a novac bismo mogli iskoristiti za našu budućnost.”

Antino srce potonulo je na te riječi. Znao je da Ivan misli dobro, ali pomisao na napuštanje ove kuće bila je nepodnošljiva. Ovdje je izgradio život sa svojom pokojnom suprugom, Marijom. Svaki kutak kuće čuvao je uspomenu na nju—kuhinja u kojoj su zajedno kuhali, dnevni boravak gdje su provodili bezbroj večeri gledajući omiljene emisije i vrt gdje su zajedno sadili te ruže.

“Je li ovo stvarno ono što Ivan želi?” pomislio je Ante. “Ne mogu vjerovati! Samo zato što imamo razlike ne znači da bih trebao napustiti dom koji sam volio desetljećima.”

Ivan je uvijek bio praktičan, baš kao i njegova majka. Svijet je gledao kroz prizmu prilika i izazova, dok je Ante bio više sentimentalan, držeći se stvari koje su ga podsjećale na sretnija vremena. Njihov odnos bio je napet od Marijine smrti, s Ivanom često frustriranim Antinom nevoljkošću da prihvati promjene.

“Tata, znam da je ovo teško,” nastavio je Ivan, pokušavajući ga uvjeriti. “Ali razmisli—nema više brige o održavanju ili radu u dvorištu. Mogao bi imati mjesto koje ti savršeno odgovara, a mi bismo mogli iskoristiti dodatni novac za našu kaparu za novu kuću.”

Ante je kimnuo glavom, ne vjerujući sebi da progovori. Razumio je Ivanovu perspektivu; stvarno jest. Ali razumijevanje nije olakšalo situaciju. Pomisao na napuštanje ove kuće činila se kao gubitak Marije iznova.

Nakon što je Ivan otišao, Ante je lutao kućom, dodirujući zidove kao da želi upiti njihovu bit. Zastao je ispred obiteljske fotografije snimljene prije mnogo godina—Marijin osmijeh blistav dok je držala malog Ivana u naručju. Kako bi mogao ostaviti sve to iza sebe?

Kako se večer spuštala, Ante se vratio u svoju fotelju, osjećajući se usamljenije nego ikad. Kuća je bila tiha osim otkucaja starog zidnog sata u hodniku. Znao je da uskoro mora donijeti odluku, ali srce mu je bilo teško od neodlučnosti.

Sljedećeg jutra Ante se našao u vrtu, brinući se o ružama kao i uvijek. Poznata rutina donijela mu je osjećaj mira, makar privremeno. Shvatio je da bez obzira na to što odluči, stvari nikada neće biti iste.

Na kraju, Ante nije mogao prodati kuću. Pomisao na napuštanje svih tih uspomena bila je previše bolna. Nazvao je Ivana i rekao mu svoju odluku, pripremajući se za sinovo razočaranje.

Ivan je šutio na trenutak prije nego što je odgovorio. “Razumijem, tata,” rekao je naposljetku, premda je Ante mogao čuti frustraciju u njegovom glasu. “Samo želim ono što je najbolje za tebe.”

Ante je spustio slušalicu i vratio se svom vrtu. Znao je da je donio pravu odluku za sebe, čak i ako to znači da će nastaviti sam nositi se s izazovima održavanja kuće. Nije to bio sretan kraj, ali bio je to njegov izbor—izbor ukorijenjen u ljubavi i uspomenama.