“Moj Otac Očekuje da Obavljam Njegove Poslove, Ali Teško Mi je Uskladiti Svoj Život”

Nisam mogla zamisliti da ću s 35 godina još uvijek živjeti pod sjenom očekivanja svog oca. Odrasla sam u malom mjestu u Hrvatskoj, uvijek sam bila poslušna kći. Moj otac, umirovljeni ravnatelj škole, bio je čovjek rutine i discipline. Vjerovao je u naporan rad i očekivao ništa manje od onih oko sebe. Kao jedino dijete, često sam bila primatelj njegovih visokih očekivanja.

Sada, godinama kasnije, osjećam se zarobljeno u ciklusu obveza i krivnje. Otac me zove svako jutro točno u 7:00 sati, njegov glas mješavina autoriteta i očekivanja. “Ana, trebam da mi danas pokupiš lijekove,” reći će, ili “Trava treba košnju; znaš kako volim da je uređena.” Nikad nije molba; uvijek je zapovijed.

Radim puno radno vrijeme kao medicinska sestra u lokalnoj bolnici, posao koji zahtijeva i fizičku i emocionalnu energiju. Moj suprug, Ivan, pruža podršku, ali je jednako zauzet svojom karijerom inženjera. Imamo dvoje djece, šest i četiri godine, koji su svjetlo našeg života, ali također zahtijevaju stalnu pažnju i brigu. Balansiranje posla i obitelji već je hod po užetu bez dodatnog pritiska od strane mog oca.

Unatoč mom užurbanom rasporedu, potrebe mog oca čine se beskonačnima. Živi sam u kući u kojoj sam odrasla, odbijajući unajmiti pomoć ili razmisliti o preseljenju u zajednicu gdje bi mogao imati više podrške. “Nisam ja neki bespomoćni starac,” inzistira kad god pokrenem tu temu. Ipak, njegovi postupci govore drugačiju priču.

Svaki vikend je ispunjen njegovim poslovima. Kupovina namirnica, čišćenje kuće, liječnički pregledi—zadaci koji bi se lako mogli riješiti uz malo vanjske pomoći. Ali on to ne želi čuti. “Obitelj se brine za obitelj,” kaže, kao da to rješava sve.

Pokušala sam postaviti granice, objašnjavajući da ne mogu biti na njegovom raspolaganju svaki dan. Ali svaki pokušaj susreće se s razočaranjem i izazivanjem osjećaja krivnje. “Sve sam učinio za tebe kad si bila mala,” podsjeća me. “Je li ovo način na koji mi vraćaš?” Riječi bole, ostavljajući me rastrganom između dužnosti i ogorčenosti.

Moja vlastita obitelj osjeća napetost. Ivan pokušava biti razumljiv, ali postoje trenuci kada mu strpljenje popušta. “Ne možeš ovako nastaviti,” nježno mi kaže. “I mi te trebamo ovdje.” Naša djeca primjećuju moju odsutnost vikendom, njihova lica padaju kad im kažem da opet moram kod djeda.

Stres uzima danak na mom zdravlju. Besane noći i stalna tjeskoba postali su moja norma. Počela sam posjećivati terapeuta koji me potiče da prioritiziram vlastitu dobrobit. Ali oslobađanje od godina ukorijenjene obveze čini se nemogućim.

Kako mjeseci prolaze, situacija ostaje nepromijenjena. Očevi zahtjevi nastavljaju se nesmanjenom žestinom, a ja se nalazim uhvaćena u beskonačnoj petlji odgovornosti i krivnje. Nema jednostavnog rješenja, nema sretnog završetka na vidiku. Samo svakodnevna borba da uskladim očeva očekivanja s životom koji pokušavam izgraditi za sebe i svoju obitelj.