Kad je sve puklo zbog kredita: Moj život između tuđih odluka i vlastite hrabrosti
“Pa, jesmo li dogovorili? Uzmi taj kredit.” Svekrvin glas odzvanjao je kroz dnevni boravak, a ja sam sjedila na rubu trosjeda, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Pogledala sam prema svom mužu, Davoru, tražeći u njegovim očima barem tračak podrške ili razumijevanja. On je samo slegnuo ramenima i spustio pogled na mobitel. Njegov otac, gospodin Ivan, klimnuo je glavom kao da je sve već riješeno.
“Ali… ja nisam sigurna da to možemo izdržati. Ja još studiram, radim pola radnog vremena, a Davor…” pokušala sam reći, ali me svekrva prekinula.
“Ajla, draga, ti si mlada, ne razumiješ još kako život funkcionira. Mi znamo što je najbolje za vas. Svi smo mi uzimali kredite. To je normalno.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam željela plakati pred njima. Nisam željela biti ta slaba snaha koja ne može podnijeti pritisak. Ali osjećala sam se kao duh u vlastitom životu. Kao da sam tu samo da popunim prostor, da kuham i perem za sve njih, a kad dođe vrijeme za odluke – moj glas ne postoji.
Davor i ja smo se vjenčali kad sam imala devetnaest. Bila sam zaljubljena do ušiju, a on je bio moj spasitelj iz dosadne svakodnevice malog bosanskog grada. Preselili smo kod njegovih roditelja u Zagreb jer nismo imali novca za stan. Mislila sam da će to biti privremeno. Mislila sam da ćemo zajedno graditi nešto svoje. Ali ubrzo sam shvatila da u toj kući nema mjesta za moje snove.
Svako jutro budila bih se prije svih, kuhala kavu za cijelu kuću i žurila na predavanja. Poslije faksa radila sam kao konobarica u obližnjem kafiću. Navečer bih učila dok su svi gledali televiziju. Svekrva bi mi često dobacivala: “Ajla, kad ćeš ti već jednom završiti taj fakultet? Davoru treba žena koja će biti uz njega.”
Davor je radio povremeno na građevini, ali više vremena provodio s prijateljima ili igrajući igrice. Kad bih mu rekla da mi treba pomoć ili podrška, samo bi rekao: “Ajla, opusti se malo. Moja mama zna što radi.”
Tog dana kad su odlučili uzeti kredit za renovaciju kuće – bez mene – nešto je puklo u meni. Sjedila sam u sobi i gledala kroz prozor na sivilo zagrebačkog prosinca. U meni se miješala ljutnja i tuga. Nisam imala nikoga kome bih se povjerila osim mame u Bihaću.
Te noći nisam mogla spavati. Davor je hrkao pored mene kao da se ništa nije dogodilo. Ustala sam, otišla do kupaonice i pustila vodu da prikrijem jecaje. Sjetila sam se riječi svoje mame: “Ajla, nikad ne dozvoli da te netko gazi. Tvoj glas vrijedi.”
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i rekla Davoru:
“Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Nitko me ne sluša. Ne želim kredit koji ne mogu otplaćivati.”
On me pogledao kao da sam poludjela.
“Ajla, što ti fali? Imaš krov nad glavom, hranu na stolu… Moja mama zna najbolje.”
Tada sam shvatila – on nikad neće biti na mojoj strani.
Spakirala sam torbu dok su svi bili vani. Ostavila sam poruku na stolu: “Odlazim svojoj mami dok ne odlučim što dalje. Ne želim živjeti po tuđim pravilima.”
Vozila sam se autobusom prema Bihaću s knedlom u grlu i osjećajem krivnje što napuštam Davora, ali i s olakšanjem što napokon biram sebe.
Mama me dočekala raširenih ruku i suzama radosnicama.
“Dijete moje, napokon si došla sebi! Nisi ti rođena da budeš ničija sluškinja.”
Prvih dana kod mame osjećala sam se izgubljeno i prazno. Pitala sam se jesam li pogriješila. Što će selo reći? Hoće li me Davor ikad razumjeti? Hoće li me itko ikad voljeti onako kako zaslužujem?
Ali svaki dan bio je lakši. Pronašla sam posao u lokalnoj knjižari i nastavila studirati online. Mama mi je bila najveća podrška.
Davor mi je slao poruke:
“Vrati se kući, Ajla. Sve će biti po starom.”
Ali ja više nisam htjela staro.
Jedne večeri sjela sam s mamom uz čaj i rekla:
“Mama, možda nisam znala što želim kad sam se udala, ali sad znam što ne želim – biti nečija sjena.”
I evo me danas, godinu dana kasnije – još uvijek učim voljeti sebe i graditi svoj život iz početka.
Ponekad se pitam: Je li bolje biti sama nego nevidljiva među svojima? Koliko nas još šuti dok drugi odlučuju umjesto nas?