Mama je satima ležala na pločicama u kupaonici, a ja sam mislila da opet pretjeruje

Kad sam ušla u mamin stan u Trešnjevci, prvo sam osjetila onaj ustajali miris zatvorenog prostora, kamilice i stare drvene komode koju je čuvala još iz vremena kad smo živjeli svi zajedno. Radijator je lupkao, televizor je bio upaljen bez tona, a nju nije bilo u dnevnoj sobi.

Susjeda Kata me dočekala na vratima kupaonice i samo tiho rekla:

“Nemoj se prestrašiti. Sad je dobro. Hitna ju je odvezla prije pola sata.”

Ja sam stajala kao ukopana i gledala mokar ručnik na podu, razbijenu plastičnu posudicu za sapun i tragove vode. U glavi mi je samo tuklo jedno te isto: bila je sama. Opet sama.

Mama je pala dok je izlazila iz kade. Okliznula se. Udarila kuk i nije mogla ustati. Mobitel joj je ostao na kuhinjskom stolu. Satima je dozivala, lupala po vratima, ali tko danas išta čuje u zgradi? Ljudi dođu s posla, zatvore se, svatko u svom životu. Kata ju je čula tek kad je krenula baciti smeće.

A ja?

Ja sam taj dan bila na sastanku. Pa po sina na trening. Pa doma kuhati. Pa sam vidjela tri propuštena poziva od mame i poruku: “Kad stigneš, javi se.” Nisam nazvala odmah. Pomislila sam, iskreno, evo opet. Opet će krenuti da je boli tlak, da joj zuji u ušima, da sam stalno u žurbi. I pustila sam da prođe još malo.

To “još malo” me sad peče više nego išta.

Moja mama Milena ima sedamdeset i osam godina. Udovica je već jedanaest. Tata Stjepan umro je naglo, za stolom, dok je čistio grah. Otad kao da se stan smanjio, a tišina narasla. U početku sam dolazila češće. Nosila joj iz Konzuma što treba, vodila je na kontrole u Vinogradsku, sjedile bismo uz kavu i ona bi pričala isto po tri puta. I meni je to tada bilo slatko.

Poslije više nije bilo slatko. Ili sam si ja tako govorila.

Imam posao u računovodstvu, rokove, šeficu koja zove i subotom, muža koji radi smjene, sina u pubertetu koji me jedva gleda kad mu pričam, kredit, račune, život koji te melje. I mama je polako postala još jedna obaveza na popisu. Ružno je to i napisati, ali tako je bilo.

Kad bih došla, ona bi počela:

“Ne moraš ti dugo, samo sjedi pet minuta.”

A meni je već jakna bila na pola zakopčana.

“Mama, ne mogu sad. Rekla sam ti, imam svega preko glave.”

“Dobro, dobro”, govorila bi, a onda bi ipak dodala: “Samo da ne zaboraviš da sam živa.”

To me znalo izbaciti iz takta.

“Nemoj me ucjenjivati tim pričama.”

Jednom sam to rekla. Jednom previše.

U bolnici je ležala sitna, skoro prozirna, s onom bolničkom spavaćicom koja svakog čovjeka nekako dodatno ponizi. Kad me vidjela, nije plakala. To me slomilo više nego da je vikala.

Samo je rekla:

“Došla si.”

Sjela sam kraj nje i uhvatila joj ruku. Bila je hladna, koščata, lagana. Kao da držim nešto krhko što sam godinama uzimala zdravo za gotovo.

Nisam znala što reći, pa sam šutjela. A ona je gledala u prozor.

Kasnije sam se vratila u stan po njezine stvari. Spavaćicu, četkicu, nalaze, punjač. U ladici noćnog ormarića našla sam bijelu kuvertu. Na njoj je pisalo samo: “Za moju Sanju, ako jednom ne budem mogla reći.”

Ruke su mi se tresle dok sam otvarala.

Nije to bilo pismo puno zamjeranja. Da je bilo, možda bi mi bilo lakše. Nije me optužila ni za što. Napisala je da zna da imam svoj život. Da zna da nisam loša kći. Da se trudim koliko znam.

Ali onda ona jedna rečenica.

“Najviše me nije strah smrti, nego da ću danima nekome nedostajati samo kao propušten poziv.”

Morala sam sjesti na njen krevet. Nisam mogla disati kako treba. U sobi je stajao njen pleteni prsluk preko stolice, na stolu pola narezane jabuke koju očito nije pojela, i one kapi za oči koje sam joj zadnji put rekla da sama uzme jer nisam stigla.

Sve me sustiglo odjednom.

Sutradan sam došla u bolnicu prije posjeta i čekala sestru da me pusti unutra. Kad sam sjela kraj nje, rekla sam bez uvoda:

“Mama, oprosti mi.”

Ona je uzdahnula, sporo, umorno.

“Nemoj sad…”

“Ne, pusti me. Nisam te slušala. Bila sam tu, a nisam bila. Stalno sam mislila da dramatiziraš jer si usamljena, a bila si zapravo preplašena. I sama. I ja sam to vidjela i opet sam bježala.”

Dugo je šutjela. Gledala je svoje prste, one iste prste koji su meni pleli veste, čistili koljena kad padnem, gurali zadnju novčanicu u džep da imam za užinu.

“Nisi jedina kriva”, rekla je tiho. “Ni ja ne znam drugačije nego prigovoriti kad mi fališ. A onda te još više otjeram.”

Tu sam prvi put zaplakala pred njom kao dijete.

Nakon izlaska iz bolnice predložila sam da dođe kod nas neko vrijeme. Nije htjela.

“Ne idem ja nikome pod noge.”

“Nisi pod noge, mama.”

“Sanja, znaš ti kako je kad više nemaš svoj ritam, svoju šalicu, svoj prozor? Pusti me doma. Samo nemoj da me opet nema nigdje po cijeli dan.”

I bila je u pravu, na svoj tvrdoglavi način. Sad joj dolazim češće. Organizirala sam patronažnu sestru dva puta tjedno. Kata joj pokuca svaki dan. Kupila sam joj i onaj privjesak za hitni poziv, iako ga gunđački nosi i kaže da izgleda “kao telekom reklama”.

Ali nije sve odjednom postalo lijepo. Nekad se opet posvađamo. Ona kaže da je tretiram kao dijete. Ja planem jer sve padne na mene. Brat Davor je u Njemačkoj i javlja se kad stigne, što uglavnom znači rijetko. Muž mi kaže da ne mogu sve sama. Ja znam da ne mogu, ali opet guram.

Prošli tjedan sam joj odnijela juhu. Sjedile smo za stolom i ona me odjednom pitala:

“Jesi li mi još ljuta za ono kad sam ti rekla da si hladna?”

Naslonila sam žlicu i rekla:

“Jesam bila. Jer sam znala da si pogodila gdje najviše boli.”

Pogledala me, pa se onako slabo nasmijala.

“A ti meni oprosti što ne znam ljepše tražiti da dođeš.”

Ne znam postoji li savršeno pomirenje. Kod nas ga nema. Ima umora, ima starih rana, ima dana kad mi zazvoni telefon i prvo osjetim grč, pa tek onda nježnost. Ali sad se ipak javim odmah.

Jer nekad je razlika između običnog dana i tragedije samo u jednom pozivu koji ne vratiš.

Još učim kako biti kći svojoj ostarjeloj majci, a da ne zakasnim opet.

Recite mi, kako vi nosite tu krivnju kad shvatite da su vam roditelji postali krhki, a vi to niste htjeli vidjeti?
Je li moguće ispraviti propušteno, ili samo naučimo živjeti malo nježnije dok još stignemo?