Godinama sam čuvala unuke besplatno, a kad sam jednom rekla „ne” zbog jednog koncerta, vlastita kći me pogledala kao strankinju
Ne znam u kojem trenutku sam od majke postala servis. Vjerojatno polako, onako kako to kod nas ide. „Samo danas, mama.” „Samo ovaj tjedan.” „Samo dok se ne snađemo.”
A to „dok se ne snađemo” trajalo je skoro šest godina.
Moja kći Ivana i zet Emir rade puno radno vrijeme. Ona u ljekarni, on u skladištu jedne firme na rubu grada. Smjene, prekovremeni, bolestan kolega, neplanirani sastanci, subote. Znam kako je. I sama sam radila cijeli život, prvo u trgovini, pa kasnije kao čistačica u školi. Nikad se nisam bojala rada. Ali čovjek se umori.
Kad su dobili prvo dijete, Leu, rekla sam da ću uskočiti. Normalno. Tko neće pomoći svom djetetu? Onda je došao i mali Tarik. Privatni vrtić skup. Državni ih nije odmah primio. Tete čuvalice još skuplje. Pa sam ja postala rješenje.
U početku mi nije bilo teško. Ili sam se barem pravila da nije. Ustajala bih u šest. Ivana bi ih dovela još bunovne, u pidžamama, s bočicama, rezervnom robicom i sto uputa koje izgovori na vratima dok već kasni.
„Mama, Lea je noćas kašljala, pazi da ne trči puno.”
„Tarik nije kakio od jučer, samo da znaš.”
„Ako me zovu iz firme, ne javljaj se odmah, na sastanku sam.”
I ja samo klimam.
Skuham griz. Brišem nosiće. Presvlačim. Vodim ih van ako ne pada kiša. Vraćam ih, uspavljujem, perem suđe koje je ostalo od jutra jer, eto, nisu stigli. Nekad im i ručak napravim da imaju kad dođu. Ne uvijek, ali često.
A moja leđa? Moj tlak? Moja terapija za štitnjaču? Ma dobro, sutra ću doktoru. Sutra ću odmoriti. Sutra.
Najgore je što se čovjek navikne da ga se podrazumijeva.
Jednom sam Ivani rekla:
„Mogla bi ponekad ostaviti bar nešto za pelene ili za režije. Ne zbog para kao para, nego…”
Nije me ni pustila da završim.
„Mama, pa valjda nećemo sad računati obitelj?”
To me presjeklo. Kao da sam rekla nešto sramotno.
Poslije sam šutjela. Što ću. Njih dvoje kredit za stan, rate za auto, djeca mala. A ja penzija kakva jest. Smanjiš sebi, rastegneš mjesec, ne kupiš cipele, ne odeš zubaru odmah. Preživi se.
I onda, možda će nekome zvučati glupo, ali meni je taj koncert bio kao komad zraka. Hari Mata Hari u dvorani u Tuzli. Kartu sam kupila skoro dva mjeseca ranije. Moja prijateljica Zdenka i ja planirale smo to od zime. Prvi put nakon ne znam ni ja koliko godina da sam nešto čekala samo za sebe.
Spremila sam i bluzu. Onu plavu. Sitnica, ali meni velika stvar.
Tri dana prije koncerta rekla sam Ivani:
„U subotu nemoj računati na mene. Rekla sam ti već, idem sa Zdenkom.”
„Znam, mama, snaći ćemo se.”
E, to „snaći ćemo se” ovaj put nisu.
Tog dana, negdje oko četiri popodne, zove me Ivana. Već po disanju čujem nervozu.
„Mama, Emiru su ubacili drugu smjenu čovjeka, a ja moram zatvoriti ljekarnu, kolegica je na bolovanju. Dovedi djecu sebi večeras.”
Rekla sam mirno:
„Ne mogu. Spremam se. U sedam krećem.”
Tišina. Ona teška.
„Molim?”
„Ne mogu, Ivana. Rekla sam ti na vrijeme.”
„Znači koncert ti je važniji od unuka?”
Ne znam zašto, ali tad mi je nešto puklo.
„Nije važniji od unuka. Važniji je od toga da ja opet budem zadnja rupa na svirali.”
Čula sam kako je oštro udahnula.
„Stvarno si to rekla?”
„Jesam.”
„Bravo, mama.”
Spustila mi je.
Pet minuta kasnije zove Emir.
„Punice, samo večeras. Šta vam je teško?”
To njegovo „šta vam je teško” me dotuklo više nego da je vikao.
„Teško mi je to što svi mislite da ja nemam život.”
„Pa dobro, nemojte odmah dramiti…”
Prekinula sam ga. Prvi put u životu njemu.
Ruke su mi se tresle dok sam stavljala ruž. Ozbiljno. Sjela sam na krevet i gledala kartu na komodi. U jednom trenutku sam stvarno pomislila da ne odem. Da nazovem Zdenku i kažem: drugi put.
Ali koliko sam puta već rekla drugi put?
Otišla sam.
Nisam uživala kako sam mislila da hoću. Pola koncerta sam gledala u mobitel. Dvije propuštene poruke od Ivane.
„Snašli smo se.”
I druga:
„Ne brini, preživjeli smo bez tebe.”
Kad sam došla kući, plakala sam u hodniku kao budala. Od krivnje. Od bijesa. Od umora koji se skupljao godinama, a ne jednu večer.
Sutradan nije dolazila. Ni javila se. Tek u ponedjeljak je došla po neke dječje stvari koje su ostale kod mene. Ušla je hladna, zategnuta.
„Evo, da ne smetam dugo.”
Rekla sam:
„Ivana, sjedni.”
„Nemam vremena.”
„Nemaš ga nikad. O tome i pričam.”
Stala je. Držala je Tarikovu jaknicu u rukama i samo gledala u pod.
„Ti ne razumiješ koliko je nama teško”, promrmljala je.
„Razumijem. Ali ti ne razumiješ da je i meni teško. Imam 67 godina. Bole me koljena. Pijem tablete da izdržim dan s dvoje male djece. Nisam vam to govorila da vas ne opteretim. Moja greška.”
Tad je prvi put digla oči prema meni. I kao da me stvarno vidjela.
Ne onu mamu koja uvijek može. Nego ženu koja jedva ustane kad promijeni vrijeme.
Sjela je i počela plakati. Tiho, nekako dječje.
„Navikla sam da si tu”, rekla je. „I stalno mislim samo još ovaj mjesec, samo da stanemo na noge… A zapravo smo te uzeli zdravo za gotovo.”
Nisam ni ja ostala jaka. Kakvi.
Dogovorile smo da više neće biti podrazumijevanja. Da će djeca u vrtić čim se oslobodi mjesto i da će, ako trebam uskočiti, to biti dogovor, ne naredba u zadnji čas. Emir se poslije ispričao, nespretno, ali jest. Čak su počeli ostavljati novac za režije i hranu kad su djeca kod mene cijeli dan. Nije poanta u novcu, stvarno nije. Poanta je da netko vidi.
A opet, nešto je među nama ostalo osjetljivo. Kao modrica kad je dotakneš pa kažeš da je prošlo, ali ipak zaboli.
Jesam li trebala ranije reći „ne”, prije nego što sam pukla zbog jedne karte i jedne subote?
Koliko puta žena mora sebe otkazati da bi je vlastita obitelj napokon ozbiljno shvatila?