Mjesecima sam sama nosila brata kroz oporavak, a kad je opet stao na noge, svi su se odjednom vratili u naš život

Ne znam u kojem sam trenutku prestala biti sestra, a postala mu i vozač, i tajnica, i njegovateljica, i netko tko mora ostati miran čak i kad se raspada iznutra.

Moj brat Alen imao je prometnu prošlog proljeća, na cesti između Zenice i Kaknja. Zvali su me navečer. Nepoznat broj. Sjećam se samo da sam sjedila na rubu kreveta i slušala čovjeka kako govori: “Vaš brat je prevezen u bolnicu, stanje je ozbiljno.” Ozbiljno. Ta riječ mi je dan danas u kostima.

Kad sam stigla, bio je sav otečen, jedva prepoznatljiv. Cijevi, aparati, taj miris bolnice koji ti se zalijepi za odjeću i kožu. Doktor je govorio o zdjelici, nozi, rebrima, mogućim komplikacijama. Mama je plakala pet minuta, doslovno pet, pa rekla da joj nije dobro i otišla kući. Tata je stajao sa strane i samo ponavljao: “Bit će on dobro, mlad je on.” Kao da je to dovoljno. Kao da će mladost sama odraditi fizikalne, kontrole, komisije i neprospavane noći.

Prvih dana svi su zvali.

Tetka Senada, amidža Mirsad, sestrična Lejla, čak i oni rođaci koji se javljaju samo za Bajram i sprovode.

“Tu smo ako što zatreba.”

To “tu smo” trajalo je možda tjedan dana.

Poslije sam ostala ja. Samo ja.

Ja sam razgovarala s doktorima. Ja sam nosila nalaze od šaltera do šaltera. Ja sam se svađala s administracijom jer su jednom izgubili dio dokumentacije pa su me blijedo gledali kao da sam im došla kvariti dan. Ja sam učila kako se predaje zahtjev za invalidninu, kako se traži pomoćno pomagalo, kome se ide za komisiju, što treba od pečata, što od kopije, što od originala. Toliko sam puta čula: “Fali vam još jedan papir”, da mi je došlo da legnem nasred hodnika i urlam.

A Alen… On je bio ljut na sve, najviše na sebe. Nekad bi šutio satima. Nekad bi me otjerao.

“Idi kući, Mirela, nisam dijete.”

“Nisi, ali ne možeš ni do WC-a sam”, rekla bih i odmah poslije se grizla jer zvučim grubo, a znam da ga boli i tijelo i ponos.

Jednom je bacio čašu vode o zid.

“Svi me gledate kao invalida!”

Nisam mu tada ništa rekla. Samo sam skupila staklo. Ruke su mi se tresle. U jednom komadiću sam vidjela svoje lice i nisam se prepoznala. Umorna, podočnjaci, kosa svezana kako stignem. Imala sam posao, stanarinu, svoj život koji je stao bez pitanja. I nije mi bilo žao zbog njega. Bilo mi je žao što sam shvatila da za mene nema nikoga.

Zvala sam mamu.

“Možeš li ti sutra s njim na kontrolu? Ja stvarno ne mogu više izbivati s posla.”

Ona je šutjela par sekundi, pa rekla: “Znaš da me križa ubijaju. A i otac ti ide doktoru.”

Tata je imao vremena sjediti u kafiću ispred zgrade. To sam svojim očima vidjela. Nisam mu to ni rekla tad. Nisam imala snage za još jednu svađu.

Zvala sam i bratića Nedima, jer ima auto i slobodniji je.

“Ma seko, znaš da bih ja, ali djeca, posao, žena radi drugu smjenu…”

Naravno. Svi imaju nešto. Samo ja, izgleda, nisam imala pravo imati išta svoje.

Najgore je bilo kad je Alen izašao iz bolnice. Ljudi misle da je tad lakše. Nije. Tad počinje ono pravo. Ustajanje, presvlačenje, vožnje na fizikalne, vježbe kod kuće, njegovo nervozno lice kad mu nešto ne ide, moje brojanje para jer lijekovi, gorivo, ulošci, dodatne pretrage, sve curi iz novčanika kao voda.

Jednu noć sam sjedila u kuhinji i plakala tiho da me ne čuje.

On je ipak čuo. Došepao je do vrata, naslonio se i rekao: “Izvini.”

Samo to.

Ja sam tad pukla.

“Nemoj ti meni govoriti izvini. Gdje su oni? Gdje su sad svi ovi što su govorili da smo obitelj?”

On je spustio glavu.

“Nemoj protiv njih…”

“Protiv koga? Protiv ljudi koji nisu došli ni jedan vikend da odspavam tri sata u komadu?”

To je bio prvi put da sam to izgovorila naglas. I poslije me peklo. Jer on ih je i dalje branio. Valjda kad ležiš i ovisiš o drugima, lakše ti je vjerovati da te vole, samo ne stižu.

Mjeseci su prolazili. Malo po malo, Alen je prohodao. Vratio se sebi. Počeo izlaziti, smijati se, planirati posao. I ja sam stvarno mislila da ću tada osjetiti olakšanje. Jesam, ali zajedno s nečim gorkim, ružnim. Kao da mi se srce stvrdnulo.

A onda su se oni vratili.

Mama s pitom. Tetka Senada s pričom: “Jao, hvala Bogu, najgore je prošlo.” Tata je tapšao Alena po ramenu kao da je cijelo vrijeme bio uz njega. Nedim ga zvao na kavu. Smijali su se, pričali, planirali neko roštiljanje.

Sjedila sam za stolom i slušala ih. Ruke su mi bile ledene.

Mama me pogledala i rekla: “Što si se ti tako stisla, pa sve je dobro završilo.”

Tu sam je prvi put pogledala bez imalo straha.

“Nije dobro završilo. Alen jeste dobro. Mi nismo. Ja nisam.”

Nastala je ona teška tišina, ona što zuji u ušima.

Tata je odmahnuo rukom. “Opet dramatiziraš.”

Ne znam što me više zaboljelo, ta rečenica ili to što me uopće nije iznenadila.

Rekla sam mu sve. Za hodnike, papire, posuđeni novac, neprospavane noći, Alenove napade bijesa, moje molbe, njihove izgovore. Nisam vikala. To je možda bilo najgore. Samo sam govorila mirno, a mama je sve više gledala u stolnjak.

Tetka je promrmljala: “Nismo znali da je tako teško.”

Skoro sam se nasmijala.

“Pitala sam vas. Vi ste rekli da ne možete. To nije isto kao da niste znali.”

Od tad ih gledam drugačije. Javim se, dođem kad baš moram, ali ono iznutra je puklo. Alen kaže da bih trebala pustiti, da su takvi kakvi jesu i da ne mogu vratiti vrijeme. Možda je u pravu. Možda sam i previše tvrda. Ali kad te ljudi ostave baš onda kad ti gore ruke od svega, kako poslije glumiti normalnu kavu i nedjeljni ručak?

Brat mi je živ i hvala Bogu oporavio se. Zbog toga bih opet sve prošla. Ali obitelj koju sam mislila da imam više ne vidim istim očima.

Jesam li stvarno previše zamjerila, ili postoje stvari preko kojih se jednostavno ne prelazi?

Recite mi iskreno, biste li vi mogli opet sjediti za istim stolom kao da se ništa nije dogodilo?