Otišla sam trudna iz vlastitog stana jer je moja svekrva htjela odlučiti baš o svemu, a muž je rekao da sam samo preosjetljiva
Kad sam zatvorila vrata stana i spustila torbu na pod hodnika kod svojih roditelja, ruke su mi se tresle toliko da nisam mogla skinuti tenisice. Mama me samo pogledala, pa u moj trbuh, pa opet u mene.
“Jesi li se posvađala s Dinom?”
Nisam joj odmah odgovorila. Sjela sam na onu staru klupu kraj cipela i počela plakati onako ružno, bez kontrole, bez daha. U osmom sam mjesecu trudnoće, a vraćam se u svoju djevojačku sobu jer u vlastitom stanu više nisam mogla disati.
Najgore je što nije puklo odjednom. Nije to bila jedna velika svađa pa da mogu reći: eto, tu je kraj. To se skupljalo mjesecima, malo po malo, kroz sitnice od kojih na kraju poludiš.
Sve je krenulo čim smo Dino i ja javili da čekamo bebu. Njegova mama, Zdenka, prvo je bila sva raznježena. Donijela mi juhu, pitala trebam li što, mazila me po ramenu. Meni je to bilo drago. Stvarno. Moja mama radi po cijele dane, pa mi je u početku i godila ta pažnja.
Onda je Zdenka dobila ključ od stana.
“Da se nađe, za svaki slučaj”, rekao je Dino.
Taj “za svaki slučaj” pretvorio se u to da mi ulazi bez kucanja. Jednom sam izašla iz tuša, u ručniku, a ona u kuhinji premeće po ladicama.
“Što radite?” pitala sam je.
“Gledam gdje ti stoje čajevi. Kupila sam ti onaj za dojilje, iako je rano, ali nek se nađe. Ti si još dijete, ne znaš ti što sve treba.”
Još dijete. To mi je rekla žena dok nosim njeno unuče.
Kad sam to navečer spomenula Dini, samo je slegnuo ramenima.
“Ma mama ti hoće pomoć. Nemoj od svega praviti problem.”
Od svega. Ta njegova rečenica me počela proganjati.
Kad smo gledali kolica, ja sam htjela jednostavna, lagana, da ih mogu sama spustiti niz stepenice jer nemamo lift. Zdenka je došla s isprintanim ponudama, zaokružila jedan skupi model i rekla:
“Ova su najbolja. Nema tu što. Ja ću nadoplatiti razliku.”
Rekla sam, mirno koliko sam mogla:
“Hvala, ali ja ću ta kolica gurati, ne vi. Meni su ova druga praktičnija.”
Ona je stisnula usne, a Dino se nasmijao onim svojim nervoznim smiješkom.
“Joj, Lejla, pa žena ima iskustva. Rodila je dvoje djece.”
“Pa nisam rekla da nema. Rekla sam da ja biram.”
Nastala je tišina. Ona teška, ljepljiva. Zdenka je gledala u mene kao da sam je ošamarila.
Kasnije u autu Dino je poludio.
“Zašto je moraš stalno spuštati?”
“Spuštati? Samo sam rekla da želim sama odlučiti o kolicima za svoje dijete.”
“Naše dijete”, rekao je kroz zube.
E to me boljelo. Kao da me stalno mora podsjećati da nisam jedina, ali nekako ispada da ni on nije taj drugi roditelj, nego njegova majka.
Onda je krenula priča o prehrani. Ja sam imala mučnine cijelu trudnoću. Nekad mi je odgovarala samo kisela jabuka i jogurt. Zdenka je dolazila s loncima, sarmom, pohanim, juhama, i stajala iznad mene dok jedem.
“To nije dovoljno. Dijete ti je gladno.”
“Dijete nije gladno, doktorica je rekla da je sve u redu”, odgovorila sam.
“Doktorice danas svašta pričaju. Mi smo drugačije odgajali djecu.”
Kad sam jednom rekla da ne želim da mi nakon poroda itko dolazi prvih nekoliko dana dok se ne snađemo, gledala me kao stranca.
“Kako misliš ne želiš? Pa nisam ja bilo tko.”
Dino je odmah uskočio.
“Mama će doći kad bude trebalo. Nemoj sad izmišljati pravila.”
Izmišljati pravila. U svom stanu. Za svoj oporavak.
Jedne subote sam se probudila i našla nju u budućoj dječjoj sobi. Premještala je komodu.
“Ovo ne može ovako. Krevetić mora bliže prozoru, a ovdje ćemo staviti policu za pelene.”
Stajala sam na vratima i nisam mogla vjerovati. Samo sam rekla:
“Molim vas, izađite iz te sobe.”
Okrenula se prema meni, uvrijeđena.
“Nemoj tim tonom sa mnom.”
“A kojim tonom da pričam kad mi premještate stvari po stanu?”
U tom trenutku ušao je Dino. Pogledao mene, pa nju koja je već glumila da je povrijeđena.
“Što se sad događa?”
“Ništa”, rekla je Zdenka tiho. “Ja samo pokušavam pomoći, ali očito smetam.”
To njeno “očito smetam” me dokrajčilo. Naravno da je onda Dino stao uz nju.
“Lejla, pretjeruješ. Trudna si i hormoni rade, ali ovo stvarno nema smisla.”
Hormoni.
Kad žena plače jer joj netko gazi granice, uvijek su hormoni. Nikad nije bol, nikad strah, nikad usamljenost.
Te večeri sam pakirala torbu. Dino je prvo mislio da blefiram.
“Ma daj, nemoj raditi dramu.”
Rekla sam mu:
“Ne odlazim zbog tvoje mame. Odlazim zbog tebe. Jer me svaki put ostaviš samu kad trebam da mi budeš muž.”
Tad je zašutio. Samo je sjedio na rubu kauča i vrtio mobitel u ruci.
“I gdje ćeš?”
To pitanje me zaboljelo više nego sve prije.
Ne “nemoj ići”. Ne “oprosti”. Nego “gdje ćeš”.
“Kući”, rekla sam. “Tamo gdje me barem nitko neće uvjeravati da sam luda jer želim mir.”
Nazvao me tek sutradan navečer. Ne da pita kako sam, nego da kaže da je mama povrijeđena i da sam mogla sve reći mirnije.
Mama povrijeđena.
A ja? Ja koja noćima ne spavam od pritiska, koja se bojim poroda, koja sam se u vlastitom stanu osjećala kao podstanar? To ništa.
Sad sam kod svojih. Tata mi svako jutro skuha kavu bez kofeina i ostavi kekse na stolu kao da opet imam petnaest godina. Mama šuti više nego inače, ali me pomazi po kosi kad prolazi. U toj tišini ima više podrške nego u svim Dininim rečenicama zadnjih mjeseci.
Dino šalje poruke. Nekad napiše da mu nedostajem. Nekad da ne mogu dijete odvajati od njega. Nekad da ga stavljam između mene i majke, kao da se sam nije tamo postavio.
Ne znam što će biti kad rodim. Ne znam hoću li mu oprostiti. Iskreno, ne znam ni kako se vratiti čovjeku koji je svaki moj vapaj preveo kao napad na svoju majku.
Samo znam da moje dijete neće od prvog dana gledati majku koja šuti da bi svi drugi bili zadovoljni.
Jesam li stvarno tražila previše kad sam htjela da me muž barem jednom izabere?
Recite mi iskreno, bih li se ja sad trebala vratiti i pokušati još jednom, ili neke stvari kad puknu više nikad nisu iste?