Zaustavili su me na rutinskoj kontroli, ponizili pred svima, a kad sam prijavila policajce – sustav je stao na njihovu stranu
Ne znam ni sama zašto me to još toliko peče. Ljudi će reći, ma pusti, dogodilo se, ideš dalje. I moja mater to kaže. Ali nije isto kad te netko zaustavi, pogleda kao da si zadnje smeće i onda ti još uzme ono malo dostojanstva što si skupio nakon noćne smjene, neispavan, u uniformi koja još miriše na dezinfekciju i umor.
Radim kao medicinska sestra u bolnici u Splitu. Tko je radio taj posao, zna što znači izaći iz smjene potpuno iscijeđen. Bila je subota ujutro, negdje oko pola osam. Vraćala sam se kući, kosa skupljena na brzinu, oči peku, u torbi mandarina i pola sendviča koji nisam stigla pojesti.
Na izlazu iz grada zaustavila me patrola.
Rutinska kontrola, rekli su.
Dala sam osobnu, vozačku, prometnu. Sve normalno. Nisam imala ni promil, nisam vozila brzo, svjetla upaljena, pojas vezan. Jedan mlađi policajac pogledao me, pa auto, pa opet mene.
“Gospođo, jeste li vi nešto konzumirali?”
Rekla sam: “Nisam. Dolazim s posla, iz noćne sam.”
On se nasmijao onako, preko pola usta.
“Svi su danas iz noćne. I svi žure kući. I svi su nevini.”
Nisam odmah ni shvatila ton. Mislila sam, ajde, bezveze dobacivanje. Onda je drugi prišao s moje strane i rekao da izađem iz auta.
Pitala sam zašto.
“Jer smo vam rekli. Ili je to problem?”
Tu mi je već srce krenulo lupati. Nije me bilo strah kao strah, nego ona neka mješavina srama i nemoći. Cesta nije bila prazna. Ljudi prolaze, gledaju. Izašla sam. Otvorila gepek. Otvorila torbu. Jedan od njih je izvadio uloške, maramice, kutijicu s tabletama za glavobolju, pa pita:
“A što je ovo?”
Rekla sam: “Brufen.”
“Naravno da je Brufen”, odgovorio je.
To “naravno” me presjeklo više nego sve drugo.
Kao da sam kriminalka. Kao da sam nešto sakrila. Kao da sam manje vrijedna samo zato što stojim sama na cesti i nemam nikoga da me zaštiti.
Kad sam pitala zbog čega me tako tretiraju, mlađi je rekao:
“Nemojte vi nas učiti poslu. Ako vam se ne sviđa, žalite se.”
Znate ono kad vam netko nešto kaže i vi odmah osjetite da to govori jer zna da mu ne možete ništa? E, to.
Došla sam kući i rasplakala se pred sestrom, Mirelom. Ona je odmah planula.
“Prijavi ih. Odmah. Nemoj gutati takve stvari.”
Mirela je uvijek bila hrabrija od mene. Ja sam ona koja spušta glavu, odradi svoje, ne zamjera se. Ona je na ćaću.
Moj otac, rahmet mu duši, bio je čovjek koji je išao na općinu zbog puknute cijevi kao da ide u rat. Nije podnosio nepravdu. Jednom je rekao: “Ako prešutiš prvo poniženje, drugo će ti doći na kućna vrata.” Tada mi je to zvučalo pretjerano. Sad mi odzvanja u glavi.
Mater je, naravno, reagirala drukčije.
Sjedila je za stolom, rezala kruh i samo rekla: “Nemoj, kćeri, tražit problem gdje ga već ima dovoljno. Pusti. Znaš kakvi su oni. Samo ćeš navuć sebi još gore.”
“Znači da šutim?”
“Ne kažem da šutiš nego… znaš ti gdje živimo.”
E to “znaš ti gdje živimo” me zaboljelo. Jer znam. Upravo zato sam i htjela prijaviti.
Podnijela sam pritužbu unutarnjoj kontroli. Sastavljala sam je dva dana. Brisala, pa opet pisala. Htjela sam biti precizna, mirna, pristojna. Bez dramatike. Navela vrijeme, mjesto, registraciju patrolnog vozila koliko sam zapamtila, opis obojice. Čak sam napisala da razumijem potrebu za kontrolom, ali ne i vrijeđanje i omalovažavanje.
Poslije je krenulo ono što valjda svi znaju, a opet te iznenadi kad dođe na tebe.
Šutnja.
Pa prebacivanje s jednog ureda na drugi.
Pa: “Fali vam jedan podatak.”
Pa: “Predmet je u obradi.”
Pa: “Javit ćemo vam se.”
Na poslu sam mijenjala pelene starcima, previjala rane, držala ljude za ruku dok čekaju nalaze, a između svega zvala brojeve s papirića i slušala tuđu ravnodušnost. Kao da nisam osoba nego dosadna obaveza.
Jednom me službenica prekinula usred rečenice i rekla: “Gospođo, procedura je takva.”
Pitala sam je: “A ima li u toj proceduri mjesto za dostojanstvo?”
Nastala je tišina. Ona neugodna. Onda je samo rekla da ne može komentirati.
Mirela me gurala dalje. Govorila je da ne odustanem sad kad sam već počela. Mater je svaki put kad bi me vidjela umornu govorila: “Jesam ti rekla. Pusti. Ne možeš ti njih dobit.”
I možda je baš to najgore. Kad te ne slome oni koji su te ponizili, nego oni tvoji, iz straha, naučene šutnje, života u kojem uvijek nešto progutaš jer ti treba mir.
Odgovor je došao nakon skoro tri mjeseca.
Suho, hladno, na papiru.
Navodi su ocijenjeni kao neutemeljeni.
Postupanje policijskih službenika bilo je, citiram, “u skladu s ovlastima i profesionalnim standardima”. Nisu utvrđene nepravilnosti.
Sjedila sam za stolom i gledala u taj papir kao budala. Doslovno tako. Kao budala. Ruke su mi se tresle. Osjetila sam neku prazninu u želucu, kao kad preskočiš stepenicu u mraku.
Znači, nije se dogodilo ono što se dogodilo? Znači, ton ne postoji? Poniženje ne postoji ako ga nema tko službeno potvrditi?
Mater je samo spustila pogled. Mirela je opsovala tako da je zalupila prozor. Ja nisam mogla ništa. Ni plakati odmah. Samo sam sjedila.
Poslije jesam. U kupaonici, da me nitko ne vidi. Glupo, znam. Odrasla žena, medicinska sestra, svaki dan gledam puno teže stvari. Ali ovo me dotuklo na nekom drugom mjestu. Ne zbog te kontrole same. Nego zbog toga što sam naivno vjerovala da će netko barem pročitati moju riječ kao riječ čovjeka.
Sad se vrtim između bijesa i umora. Jedan dan mislim da idem dalje, drugi dan mislim da nema smisla, da su svi umreženi i da institucije čuvaju jedna drugu kao zid. I da je običan čovjek tu samo da potpiše da je primio odluku.
Ne znam jesam li pogriješila što nisam pustila odmah, kako je mater govorila. Ali ako svaki put pustimo, što nam onda ostane osim šutnje?
Je li stvarno ludost tražiti minimum poštovanja, ili smo samo predugo učeni da trpimo i zovemo to normalnim?