Kad je mama pala nakon moždanog, brat je nestao, muž se pravio slijep, a ja sam pucala šuteći
Ne znam ni odakle da počnem, jer imam osjećaj da mi je život pukao u jednoj sekundi, a sve poslije je bilo samo skupljanje komadića golim rukama.
Mama je imala moždani prošlog studenog. Zvala me susjeda Zdenka, bilo je nešto iza šest ujutro.
“Aida, dođi brzo. Tvoja majka ne otvara kako treba, nešto nije dobro.”
Kad sam ušla u stan, mama je sjedila nakrivo na trosjedu, u spavaćici, jedna ruka joj je visjela, a usta su joj bila iskrivljena. Gledala me i pokušavala nešto reći, ali izlazilo je samo neko lomljenje glasova. Meni su se noge odsjekle.
Hitna, bolnica, hodnik, miris dezinficijensa, hladna plastika stolice. Sve to pamtim kao kroz maglu. Samo pamtim da sam zvala brata Almira valjda deset puta.
Nije se javljao.
Kasnije je poslao poruku: “Na sastanku sam, javi šta je bilo.”
Na sastanku. Mama nam je ležala između života i smrti, a on je bio na sastanku.
Preživjela je, ali nije više bila ista. Desna strana slaba, govor spor, gutanje problem, pelene, terapije, vježbe, kontrole. Liječnica me gledala ravno u oči i rekla:
“Trebat će vam netko stalno uz nju.”
Netko. Na kraju sam to bila samo ja.
Almir je došao treći dan. Donio je banane i sok, poljubio mamu u čelo i meni rekao:
“Ti si žensko, ti to nekako bolje znaš. Ja stvarno ne mogu gledati te stvari.”
Ja sam ga samo gledala. Mislila sam da će se sam ispraviti, da će ga biti sram, da će reći da je to rekao iz šoka.
Nije.
Samo je pitao treba li što platiti, ali onako usput, reda radi. Kad sam mu poslije poslala iznos za lijekove i pelene, odgovorio je da je ovaj mjesec stisnut.
Taj njegov “stisnut” meni i sad odzvanja u glavi.
A kod kuće me čekao drugi zid. Moj muž Damir.
On nije loš čovjek, da me netko krivo ne shvati. Ali je od onih koji misle da ako donesu neku plaću u kuću, makar i neredovno, da su svoj dio završili. Računi su stizali, stanarina nije čekala, djeci su trebale patike, mama je trebala podloške, sirup, kašice, prijevoz do fizijatra.
Ja sam radila u trgovini smjene kako su me stavljali. Ujutro mamu oprati, presvući, nahraniti. Onda trk na posao. U pauzi zovem susjedu Hasniju da provjeri je li mama popila terapiju. Poslije posla po kruh, mlijeko, u mamin stan, pa doma kuhaj, peri, peglaj, slušaj kako perilica lupa i kako mi srce lupa još jače.
Jednu večer sam Damiru rekla:
“Treba mi da barem jedan račun preuzmeš bez da te molim. Samo jedan. Ili da odvezeš mamu na kontrolu. Ne mogu više sama.”
On je sjedio za stolom, gledao u telefon i samo rekao:
“I meni je teško, Aida. Ne možeš stalno napadati.”
Napadati.
Ja sam stajala kraj sudopera s mokrim rukama i mislila, Bože, je li moguće da mene nitko ne vidi? Ne treba meni spomenik. Samo da me netko vidi.
Poslije su svađe postale ružne. Ne filmski ružne, nego one naše, domaće, jadne. Tišina po tri dana. Lupanje vratima. Njegovo izlaženje “da prošeta” pa ga nema do ponoći. Moje gutanje suza u kupatilu da djeca ne čuju. Jednom sam zaspala sjedeći kraj maminog kreveta i probudila se ukočena, s porukom od šefice da kasnim opet.
I onda ono najgore, što me i danas peče. Mama me jednog dana, dok sam joj mijenjala pelenu, uhvatila za rukav tom slabijom rukom i promrmljala:
“Nemoj se ljutiti na mene.”
Na nju.
Žena koja me rodila, koja me sama školovala kad je babo umro, meni se ispričava jer je bolesna. Tad sam prvi put otišla u hodnik i samo skliznula niz zid. Nisam ni plakala kako treba, samo sam ostala bez zraka.
Almira sam tad opet nazvala.
“Dođi barem vikendom. Dva sata. Samo da odspavam.”
Šutio je par sekundi pa rekao:
“Aida, ti sve dramatiziraš. Mama ima tebe. Šta ja tu mogu?”
Tu sam stvarno pukla.
Rekla sam mu sve što sam gutala mjesecima. Da nije sin na papiru nego valjda i u životu. Da mama nije samo moja. Da me sram što ga moram moliti za vlastitu majku.
Spustio mi je slušalicu.
Te noći sam doma našla opomenu pred isključenje struje. Damir je znao za račun. Samo ga nije platio. Kaže, mislio je da ću ja. Ja. Naravno ja.
Sjela sam na pod u kuhinji i počela se smijati. Onako neprirodno, ružno. Damir me gledao kao da me prvi put vidi.
“Aida…”
“Nemoj sad Aida. Nemoj. Ako još jednom kažeš da će biti nekako, ja odlazim. Ili ću završiti na psihijatriji, pa biraj.”
Mislim da ga je tad prvi put stvarno prepalo.
Sutradan je došla Hasnija s loncem graha i rekla mi: “Nećeš više sama, čuješ li me?” Za njom Zdenka. Onda moja kolegica Mirela, pa tetka Senada. Jedna je znala ostati s mamom sat vremena, druga bi odvela djecu iz parka, treća mi je donijela vrećicu iz ljekarne i nije htjela uzeti novac.
Čak je i socijalna radnica, nakon sto poziva i papira, uspjela srediti nekoliko sati pomoći tjedno. Nije bilo dovoljno, ali je bilo kao da ti netko otvori prozor u zagušljivoj sobi.
Damir je počeo davati više, ne zato što je odjednom postao drugi čovjek, nego jer sam prvi put prestala pokrivati njegove rupe šutnjom. Rekla sam mu točno što treba platiti i što ću napraviti ako opet ostavi sve meni. Bez moljenja. Bez objašnjavanja do besvijesti.
S Almirom i dalje jedva pričam. Ponekad pošalje poruku za mamu, kao da time pere savjest. Nekad joj i dođe, kratko, s kesom voća. Meni više to ništa ne znači.
Mama je i dalje slaba, ali nekad me pogleda onim svojim starim pogledom. Kao prije. I kad uspije reći moje ime bez zapinjanja, meni to vrijedi više od ičega.
Samo, jednu stvar sam prekasno naučila. Kad svi naviknu da možeš sve, počet će se ponašati kao da moraš sve.
Jeste li i vi ikad šutjeli dok se niste skoro raspali iznutra? I u kojem trenutku čovjek konačno prizna da ne može više sam?