Moja kći me gleda kao da sam joj najveći životni promašaj jer joj ne mogu kupiti ono što njezini bogati rođaci imaju

Ne znam u kojem je trenutku moja kći počela gledati u mene kao u ženu koja joj je premalo dala, a ne kao u majku koja je dala sve što je imala.

Možda onog ljeta kad smo bile kod moje sestre Senade u Sarajevu. Njezin muž drži građevinsku firmu, imaju stan u centru, vikendicu na Bjelašnici, a njihova djeca, Amar i Lejla, žive kao da im je sve normalno. Novi telefoni, markirana odjeća, zimovanja, ljetovanja, kartice koje samo provuku i ne gledaju cijenu.

Moja Emina je tad imala sedamnaest. Šutjela je cijelim putem kući za Zagreb. Mislila sam umorna je, proći će. A onda je, tek tako, gledajući kroz prozor autobusa, rekla:

“Mama, je l’ tebi ikad bude neugodno?”

Pitala sam je: “Zbog čega neugodno?”

“Pa zbog nas. Zbog toga što uvijek dođemo kao neke sirotinje. Lejla dobije parfem od 200 eura bez razloga, a ja čekam da mi kupiš tenisice na sniženju.”

To me presjeklo. Baš tako. Kao da me netko nožem ispod rebra.

Ja sam žena koja je radila u pekari od pet ujutro, pa poslije čistila apartmane sezonski na moru. Kad nije bilo toga, peglala sam ljudima košulje kod kuće. Nakon razvoda od njezina oca, Mirsada, ostala sam sama s njom i kreditom za mali stan u Sesvetama. On je slao alimentaciju kako kad. Nekad pošalje, nekad nestane. Uvijek neki razlog. Uvijek neka njegova muka važnija od naše.

Ali Emina nikad nije bila gladna. Nikad nije krenula u školu bez knjiga. Platila sam joj ekskurziju, maturalnu, instrukcije iz matematike kad je zapelo. Upisala je faks. Pola života sam provela računajući može li se još nešto rastegnuti do petnaestog u mjesecu.

I onda čujem da smo “neke sirotinje”.

Nisam joj tad ništa ružno rekla. Samo sam šutjela. To moje šutanje nju još više nervira.

Poslije je postalo gore.

Za rođendan je tražila iPhone. Ne nov, rekla je, “barem prošlogodišnji model”. Rekla sam joj da ne mogu. Kupila sam joj fin sat i ostavila kuvertu s nešto novca. Znala sam da nije dovoljno. Vidjela sam joj lice čim je otvorila.

“Hvala”, rekla je.

Onako hladno. Kao konobarici.

Navečer sam čula kako priča s prijateljicom Lanom u sobi. Vrata nisu bila do kraja zatvorena.

“Ma pusti, moja mama ne kuži ništa. Njoj je uspjeh kad plati režije na vrijeme.”

Stajala sam u hodniku s njenim opranim vešom u rukama i nisam mogla ući. Nisam mogla ni otići.

Kad sam je sutradan pitala je li stvarno to misli, planula je.

“Pa da, mislim! Cijeli život slušam kako nema, kako ćemo se stisnuti, kako nije trenutak. A kod tetke Senade vidim kako izgleda normalan život!”

“To nije normalan život, Emina, to je njihov život.”

“Ne, mama. To je život kad nisi stalno u minusu i kad te nije sram što nemaš.”

Sram. Opet ta riječ.

Rekla sam joj, prvi put malo glasnije:

“A je l’ tebe sram mene?”

Tu je zašutjela. Samo je slegnula ramenima. To mi je bilo gore od bilo kakve uvrede.

U zadnje dvije godine kao da se između nas uvuklo nešto prljavo. Ne samo novac. Neka usporedba koja stalno sjedi s nama za stolom. Kad skuham ručak, ona kaže da je Lejla bila u restoranu. Kad joj kažem da pričeka plaću za jaknu, ona pokaže kako je Amar kupio auto. Kad kažem da je važno završiti fakultet, ona odgovori da diploma ništa ne znači bez veza i para.

I najgore je… dio mene zna odakle joj to. Svijet je takav. Djeca danas gledaju tko što nosi, gdje ljetuje, kakav mobitel ima. Nije ona to izmislila. Ali boli kad to dođe iz usta tvog djeteta, kojem si grijala ruke kad je imala temperaturu i lagala da si sita da bi ona pojela zadnji komad pite.

Prije tri mjeseca dogodilo se nešto što me još drži budnom.

Došla je kući kasno, sva sređena, s novom torbom. Odmah sam vidjela da nije njezina.

“Čija je to torba?”

“Lejlina. Posudila mi je.”

“Emina, ta torba košta više nego moja plaća.”

Ona je samo spustila ključeve i rekla:

“Zato i kažem da ne želim ovako živjeti.”

“Kako ovako?”

“Kao ti. Da cijeli život radiš i opet nemaš ništa.”

Ne znam objasniti kakav je to osjećaj kad ti vlastito dijete kaže da ne želi završiti kao ti. A ti si se upravo u tom “kao ti” slomila sto puta da njoj bude bolje.

Posvađale smo se strašno. Rekla sam joj da je razmažena. Ona meni da sam ogorčena jer nisam uspjela. Spomenula je čak i oca, da bi s njim možda imala više. Tad sam joj opalila šamar.

Nisam to nikad prije napravila.

Odmah sam se pokajala. Odmah. Ruka me pekla, ali manje nego srce kad me pogledala. Ne s mržnjom. Gore. S gađenjem.

Tri dana nije pričala sa mnom. Onda je otišla kod Senade “da se malo makne”. Tamo je već skoro mjesec dana. Javi se kratko. Suho. Kaže da joj treba mir i da kod njih može disati.

Senada mi govori da je pustim, da je mlada, da će je proći. Lako je to reći iz kuće od tristo kvadrata.

A ja sjedim u ovom našem malom stanu, gledam njezinu šalicu na sudoperu i mislim gdje sam pogriješila. Jesam li je previše štitila? Jesam li premalo govorila koliko teško živimo? Ili sam je baš time naučila da je novac jedino što dijeli dostojanstvo od srama?

Ja svoju kćer volim više nego sebe. Ali prvi put u životu osjećam da moja ljubav njoj izgleda jeftinije od tuđe kartice.

Recite mi iskreno, može li dijete koje je počelo mjeriti sve kroz novac opet vidjeti majku srcem, a ne kroz ono što joj ne može kupiti?

I kad ljubav više nije dovoljna, što majci uopće ostane?