Na božićnom ručku pred svima sam konačno odgovorila ujaku koji me godinama ponižavao, a onda me vlastita majka izgubila jer joj je mir za stolom bio važniji od mene
Vratila sam se u rodni grad za Božić prvi put nakon dvije godine. Ne zato što sam baš htjela, nego zato što sam si opet rekla onu staru laž: izdrži jedan ručak, zbog mame, zbog reda, zbog blagdana. Tata je umro prije tri godine i otkad njega nema, sve u toj kući zvuči drugačije. Tiše, ali gore. Kao da više nema nikoga tko bi pogledom presjekao kad netko prijeđe granicu.
Mama je već od jutra bila nervozna. Kuhinja puna pare, sarma, francuska, pečenka u rerni, kolači poslagani kao za reklamu. Sve je moralo biti savršeno. Stolnjak ispeglan, čaše iste, salvete složene. Samo se o onom bitnom nikad nije pričalo.
Kad sam ušla, zagrlila me kratko i odmah rekla:
“Molim te danas bez scena, dobro?”
Nisam još ni kaput skinula.
Samo sam je pogledala i nasmijala se onako kiselo.
“Mama, ja nikad ne radim scene.”
Nije odgovorila. Samo je spustila pogled na lonac i promiješala nešto što je već bilo kuhano.
Za stolom su bili svi. Tetka Mirjana, stric Zoran, moja sestrična Lejla s mužem, mali od Lejle koji je prosuo sok po stolnjaku, i moj ujak Mladen. Naravno, on je sjedio na čelu stola kao da je njegova kuća, njegov ručak i njegov sud nad svima nama.
On je takav otkad znam za sebe. Kad sam bila mala, govorio je da sam cmizdrava. Kad sam upisala fakultet, pitao je tko će to platiti kad “od filozofije nema kruha”. Kad sam ostala bez posla, smijao se i rekao da se možda sad konačno naučim “pravom životu”. Kad sam prekinula dugu vezu, pred svima je dobacio da nije ni čudo jer “muškarci bježe od žena s jezikom”.
I svaki put je mama govorila isto.
“Ma pusti ga, takav je on.”
Takav je on. Ta rečenica mi zvoni u glavi cijeli život.
Ručak je krenuo mirno. Previše mirno. Čak sam pomislila da će možda stvarno proći bez ičega. Onda je Mladen natočio sebi vino, pogledao me preko tanjura i rekao:
“I, jesi li se ti smirila gore u Zagrebu ili još uvijek glumiš da si nešto posebno?”
Nitko ništa.
Lejla je spustila pogled. Tetka je rezala meso kao da ne čuje. Mama je samo rekla:
“Mladene, pusti sad.”
Ali on se nasmijao.
“Šta pusti? Pa pitam dijete. Koliko imaš godina? Trideset i četiri? Ni muža, ni djece, ni svoje kuće. Samo neka pamet i stav. Od toga se ne živi. Tvoj pokojni otac bi se pojeo da vidi kako si tvrdoglava.”
Kad je spomenuo tatu, nešto mi je samo presjeklo prsa. Doslovno sam osjetila kako mi srce lupa u ušima.
Spustila sam vilicu.
“Nemoj mi njega spominjati.”
On se nagnuo prema meni.
“A što ćeš ti? Uvrijediti se? Opet? Cijeli život samo nešto glumiš žrtvu.”
Tu sam pukla. Ne dostojanstveno, ne mirno, nego ljudski, do kraja.
“Ne glumim žrtvu, Mladene. Ti me ponižavaš godinama jer znaš da ti nitko ništa neće reći. Hraniš se time da budeš bezobrazan prema meni jer sam žena i jer misliš da moram sjediti i šutjeti da bi mama mogla glumiti sretnu obitelj za Božić. E pa neću više. Dosta je.”
Muk.
On je pocrvenio.
“Kako se ti meni obraćaš?”
“Onako kako si trebao čuti prije deset godina. Sram te bilo. Tata se ne bi pojeo zbog mene. Pojeo bi se od srama gledajući kako me vrijeđaš, a svi šute.”
Mama je tad naglo ustala, tako da je čaša zazveckala.
“Prestani odmah! Jesi li normalna? Za blagdanskim stolom ovo radiš?”
Pogledala sam je i mislim da me taj njen izraz više zabolio od svega. Nije bila tužna zbog mene. Bila je ljuta jer se raspao dekor. Jer su svi vidjeli.
“Ja ovo radim? Mama, on me upravo ponizio pred svima i opet spomenuo tatu.”
“Mogla si prešutjeti. Jedan dan. Samo jedan dan da budemo ljudi.”
To “da budemo ljudi” me dotuklo. Kao da ja nisam čovjek kad se branim.
Uzela sam torbu i kaput. Ruke su mi se tresle toliko da nisam mogla odmah zakopčati patent. Lejla je tiho rekla:
“Pusti sad, smirit će se…”
Samo sam odmahnula glavom.
Na hodniku je mama krenula za mnom.
“Ako sad izađeš, nemoj poslije govoriti da nemaš obitelj.”
Okrenula sam se prema njoj. Ne vičem često, ali tad jesam.
“Nemam je ni ovako, mama. Imam stol, ručak i pravila da šutim dok me gaze. To nije obitelj.”
Izašla sam van bez kolača, bez pozdrava, bez ičega. Ulica hladna, sve lampice po gradu, djeca vuku sanjke bez snijega, iz stanova miriše pečenje, a ja stojim nasred svega i plačem kao budala. Nazvala sam broj koji više ne postoji, tatin stari broj koji nisam izbrisala. Znam da zvuči glupo, ali nekad samo želim čuti ono “broj nije dostupan” i praviti se sekundu da ga još mogu nazvati.
Od tada su prošla četiri mjeseca. Mama mi se javila dva puta. Oba puta isto.
“Kad ćeš više spustiti loptu?”
Ni jednom nije rekla: žao mi je. Ni jednom: kako si. Samo da se to zaboravi, da opet dođem, da opet sjednem, da opet budem fina. Kao da je moj jedini posao da podnesem ono što drugi ne žele imenovati.
Nedostaje mi tata strašno. Nedostaje mi ona jedna osoba koja bi možda samo stavila ruku na stol i rekla: dosta. A možda i ne bi, tko zna. Poslije smrti čovjeku svašta idealiziraš. Ali znam da me barem gledao kao da vrijedim.
Usamljena jesam. Posebno nedjeljom. Posebno kad dođu blagdani i svi objavljuju obiteljske slike, a ja gasim mobitel da ne gledam. Ali otkad sam otišla s tog ručka, prvi put spavam bez onog osjećaja da sam samu sebe izdala.
Ako mir u obitelji postoji samo dok jedna osoba šuti i trpi, je li to uopće mir?
Recite mi iskreno, biste li se vi vratili za taj stol ili bih i dalje trebala glumiti da je sve normalno samo da drugima bude lakše?