Ostavio me osam dana nakon poroda jer je povjerovao susjedima, a ne meni: ostala sam sama s bebom, dugovima i cijelim kvartom protiv sebe
Osam dana nakon što sam rodila sina, muž je spakirao dvije majice, punjač i onu svoju sivu trenirku i rekao da ide. Samo tako. Bez vike na početku, bez nekog velikog objašnjenja. Beba je spavala u nosiljci kraj kauča, a ja sam stajala u ulošku, iscrpljena, još me sve boljelo, mlijeko mi je curilo kroz majicu i nisam ni shvaćala što slušam.
“Nemoj me pravit budalom, Emina”, rekao je i nije me gledao ravno u oči.
Pitala sam ga: “O čemu ti pričaš, Alene?”
On je samo odmahnuo glavom. “Cijeli haustor priča. Ispred dućana isto. Kažu da si se s onim Damirom vozila dok sam ja bio u Njemačkoj. Kažu da se mjeseci ne poklapaju. Kažu svašta. Ja više ne znam šta da mislim.”
Kažu.
Ta riječ mi i danas odzvanja u glavi. Ne ja sam vidio. Ne ja znam. Nego kažu.
Damir je muž od moje rodice Azre. Jednom me vozio na pregled jer mi je bilo muka, a Alen se nije javljao dva dana, radio je neku noćnu smjenu kod Stuttgarta i poslije spavao. To je bilo sve. Ali u našem kvartu ne treba puno. Dovoljno je da te netko vidi kako ulaziš u auto i već si gotova.
Rekla sam mu: “Pogledaj dijete. Pogledaj ga, Alene. To je tvoj sin.”
Nije htio ni prići.
“Sad svi odjednom lažu, a samo ti govoriš istinu?”
To me presjeklo više nego porod. Nisam vikala. Samo sam sjela jer mi se zamračilo pred očima. On je stajao kod vrata, nervozno cupkao, kao da kasni negdje, a ne da ostavlja ženu i novorođeno dijete.
Kad je izlazio, rekao je: “Poslat ću nešto para dok se ne snađeš.”
Nije poslao ništa puna dva mjeseca.
Poslije sam saznala i tko je najviše širio priču. Susjeda Kata s trećeg kata i njen zet Miro. Ona je mene od početka gledala nekako ispod oka jer sam iz Bosne, iako ovdje živim od srednje škole, i uvijek je imala te svoje male otrovne komentare. “Danas cure svašta rade dok su muževi vani.” “Lako je pravit se fina.” Onako usput, da ispadne šala.
Kad sam prvi put sišla s malim u kolicima, dvije žene su zašutjele čim sam prišla klupi. Jedna je samo rekla: “Eto je.” Ni ime mi više nisu izgovarale.
Taj osjećaj ne mogu pošteno opisati. Kao da ti netko polije hladnu vodu niz leđa svaki put kad izađeš iz stana. Kao da nosiš neku sramotu na čelu, a znaš da nisi ništa skrivila.
Novca je bilo sve manje. Režije su kasnile. Pelene sam brojala. Doslovno brojala. Jednom sam otvorila frižider i unutra su bili jogurt, pola kruha i margarin. Stajala sam pred tim frižiderom i plakala tiho da ne probudim sina. To je valjda najgore, kad nemaš vremena ni pošteno se raspast jer dijete treba jesti, presvući, nositi, uspavati.
Moja mama je iz Zenice i ima bolesna leđa, nije mogla stalno dolaziti. Svekrva Mara je rekla da se neće miješati “dok se ne utvrdi istina”. Kao da sam ja na sudu, a ne žena kojoj trebaju juha i sat sna.
Jedne večeri Alen me nazvao.
“Jesi li ga vodila na kontrolu?”
Nisam mogla vjerovati. Pitala sam: “Kojeg njega? Svog sina ili tog tuđeg, kako su ti rekli?”
Šutio je.
Čula sam televizor kod njega u pozadini. Nečiji smijeh. To me dodatno zaboljelo.
“Alene, ja nemam više za adaptirano mlijeko. Ako već nećeš doći, pošalji novac.”
On je promrmljao: “Nisam sad pri parama.”
A ja sam taj isti dan prodala svoj zlatni lančić, poklon od rahmetli nane, da kupim pelene i platim plin.
Bilo je i gorih dana. Kad je mali dobio temperaturu, nosila sam ga sama na hitnu u tri ujutro. Vanjskim stepenicama, polako, jer mi se zavrtjelo. Taksist me pogledao u retrovizoru i pitao: “Gdje je otac?”
Samo sam rekla: “Nema ga.”
U jednom trenutku sam prestala objašnjavati ljudima. Prestala sam se pravdati. Počela sam čistiti ulaze po zgradama dva sata prijepodne dok je moja susjeda Fikreta čuvala bebu. Ona je jedina rekla: “Pusti selo neka melje. Ti gledaj dijete.” Ta žena mi je više bila obitelj od mnogih mojih.
Malo po malo, sastavljala sam život. Nije to bio neki veliki preokret, više ono… preživljavanje iz dana u dan. Učila sam kako rastegnuti 20 eura na pet dana. Kako skuhati juhu od skoro ničega. Kako se nasmiješiti djetetu i kad si iznutra prazna.
Onda se Alen pojavio nakon skoro sedam mjeseci. Stajao je pred vratima s plišanim medvjedićem i onim izrazom lica koji ljudi imaju kad su prekasno shvatili što su napravili.
Rekao je: “Pogriješio sam.”
Nisam ga odmah pustila unutra.
Iza njega na hodniku, naravno, vrata od Kate su bila odškrinuta. Gledala je. Uvijek gledaju kad ti se život raspada.
“Sad si pogriješio?” pitala sam ga. “Kad liči na tebe? Kad ti je netko drugi rekao da liči? Ili kad su te isti oni koji su lagali počeli ismijavati što si ostavio ženu s bebom?”
Spustio je pogled. Prvi put sam vidjela sram na njemu. Pravi, teški sram.
Mali je u tom trenutku zaplakao iz sobe. Alen je instinktivno krenuo prema zvuku, pa stao, kao stranac u vlastitoj kući.
I to je valjda bila najtužnija slika svega. Otac koji ne zna smije li prići svom sinu jer je više vjerovao stubištu nego meni.
Ne znam može li se takvo što oprostiti. Iskreno, još ne znam. Naučila sam živjeti bez njega, ali nisam naučila ne osjećati sve ovo kad ga vidim.
Recite mi, može li se brak vratiti nakon ovakve izdaje ili neke rane ipak ostanu zauvijek otvorene?
Je li veća krivnja na onima koji lažu ili na onome tko te je trebao znati bolje od svih?