Godinu dana sam sama njegovala svekrvu, a muž mi je govorio da pretjerujem — dok nisam pukla pred svima i rekla ono što su izbjegavali čuti
Ne znam više ni kad je točno počelo da se moj život sveo na tablete, pelene, kateter, kuhanje bez soli i čekanje po hodnicima doma zdravlja. Valjda onog dana kad je Jagoda, moja svekrva, nakon drugog moždanog ostala gotovo nepokretna, a muž Zoran rekao: “Samo dok malo ne stanemo na noge, izdržat ćemo zajedno.”
To njegovo “zajedno” jako brzo je postalo moje.
Jagoda živi s nama u stanu u Novom Zagrebu. Dvosoban stan, uski hodnik, mala kupaonica u kojoj je okretanje s hodalicom kao neka kazna. U početku sam stvarno mislila da ćemo se organizirati. Zoran radi u jednoj firmi za distribuciju, stalno na telefonu, stalno neka frka, sastanci, teren, ovo, ono. Njegov brat Mladen je u Tuzli, ima svoju obitelj, svoj posao, i uvijek ista priča: “Došao bih, snajo, znaš da bih, ali ne mogu sad nikako.”
A ja mogu, je li?
Ujutro prva ustajem. Presvlačenje, pranje, mijenjanje posteljine ako je opet prošlo kroz pelenu, pa tablete po rasporedu. Jedna prije jela, pola nakon jela, jedna za tlak, jedna za živce, jedna protiv bolova. Jagoda nekad šuti i gleda me kao da joj je neugodno. Nekad bude teška, nervozna, ljuta na cijeli svijet.
“Nisi mi dobro namjestila jastuk.”
Namjestim.
“Voda je hladna.”
Zagrijem drugu.
“Gdje je Zoran?”
Na poslu, mama, uvijek isto kažem.
A meni dođe da sjednem na pod kupaonice i plačem od muke. Ali nemaš kad. Ručak se sam neće skuhati. Nalazi se sami neće odnijeti doktorici. Nitko te ne pita jesi li ti noć prije spavala dva sata jer je Jagoda tri puta zvala da je okreneš na drugu stranu.
Jednom sam Zoranu rekla da mi treba barem jedno popodne tjedno samo za mene. Ne salon, ne luksuz, ne putovanje. Samo da prošetam, odem na kavu s Ivanom ili da sjedim u parku i šutim.
On je skinuo cipele, sjeo i rekao: “Sanja, pa ja ubijam se od posla da sve to platim. Tko plaća lijekove? Tko plaća privatne terapije? Misliš da je meni lako?”
Kako me to zaboljelo. Kao da ja ne radim ništa jer moj rad nema plaću.
Poslije sam zvala Mladena. Rekla sam mu otvoreno: “Ne može ovako više. Tvoja je majka isto koliko i Zoranova.”
On šuti par sekundi, pa kaže: “Znam ja, Sanja, ali znaš i sama, nisam blizu. Poslat ću nešto novca ovaj mjesec.”
Novac. Uvijek novac kao flaster na sve.
A meni je trebala ruka. Jedan vikend. Jedno: “Dođi, odspavaj, ja ću danas.”
Prije deset dana sam pukla. Baš tako, ružno i glasno. Jagoda je te noći imala temperaturu, jedva sam je presvukla, ujutro sam je vodila doktorici taksijem jer Zoran nije mogao izostati s nekog sastanka. Vratile smo se doma, ja nosim vrećicu s lijekovima, ona jedva hoda, a u kuhinji sudoper pun čaša od sinoć. Zoran je samo prošao i rekao: “Jesi li uzela i onu kremu? Rekao sam ti da ne zaboraviš.”
Ne znam što mi je došlo. Spustila sam vrećicu na stol tako jako da su kutije ispale van.
“Rekao si mi? Rekao si mi?” viknula sam. “Ti meni govoriš što sam zaboravila? Znaš li ti kad je tvoja majka zadnji put imala kupanje? Znaš li koliko puta noću ustajem? Znaš li koliko dana nisam izašla sama iz stana?”
On me gledao blijedo, kao da me prvi put vidi.
Jagoda je iz sobe zvala: “Nemojte se svađati zbog mene…”
A meni još gore.
Uzela sam mobitel i nazvala Mladena na zvučnik. Tresle su mi se ruke.
“Sad ćeš me slušati. Obojica. Ovo više nije moja obaveza sama. Ili ćete se organizirati, ili neka netko vodi svoju majku kod sebe. Ja više ne mogu. Neću. Gotova sam.”
Mladen je počeo nešto: “Sanja, smiri se…”
“Neću se smiriti!” rekla sam. “Ti ćeš dolaziti dva vikenda mjesečno ili ćeš plaćati pola njegovateljice. Zoran će uzeti godišnji ili raditi od doma kad može. I obojica ćete dijeliti troškove. Privatna njegovateljica će dolaziti barem tri puta tjedno. Da odem liječniku za sebe, da odspavam, da budem čovjek.”
U stanu je nastala ona grozna tišina kad svi znaju da je istina izašla van, a nitko ne želi prvi progovoriti.
Zoran je sjeo za stol i pokrio lice rukama. To nikad ne radi. Baš nikad. Onda je tiho rekao: “Nisam znao da si baš toliko na rubu.”
Tad sam se nasmijala, onako jadno. “Nisi znao jer nisi htio znati. Lakše ti je bilo vjerovati da ja to mogu.”
Mladen je s druge strane linije promuklo rekao da će doći za vikend. I da će sudjelovati za njegovateljicu. Ne sve, ali pola sa Zoranom. Prvi put nije zvučalo kao izgovor, više kao sram.
Navečer je Jagoda tražila da sjednem kraj nje. Bila je sitna pod dekom, nekako manja nego inače.
“Sanjice”, rekla je, jedva čujno, “znam da ti je teško. Nisam ja slijepa.”
Samo sam je gledala. Nisam imala snage ni za ljutnju ni za nježnost. Samo praznina.
Od jučer stvarno dolazi žena, Mirjana, na tri sata. Tek smo počeli, još je sve nespretno, još Zoran uči, još Mladen zove češće nego prije pa ćemo vidjeti koliko će trajati. Ne vjerujem više lako, iskreno da kažem.
Ali prvi put nakon dugo vremena jutros sam popila kavu dok je bila topla.
Je li ružno što sam morala skoro raspasti brak da bi me netko čuo? I recite mi iskreno, koliko žena kod nas šuti dok ne pukne pred sudoperom, vrećicom lijekova i tuđim očekivanjima?