Kad sam se vratila mami, izgubila sam mir koji sam godinama gradila

“Gdje si mi to stavila?!” mama je viknula iz sobe, onim glasom od kojeg ti srce odmah propadne u pete. Ja stojim u kuhinji, dvije vrećice iz Konzuma mi režu prste, jogurt curi po podu, a ona uvjerena da sam joj sakrila tablete. Kažem: “Mama, nisam ništa dirala, eno ti stoje kraj televizora.” A ona meni: “Nemoj me praviti ludom!” Ma top. Ponedjeljak, 8 ujutro, a ja već na rubu suza i živaca, znači klasika Balkan edition 😅

Prije godinu dana živjela sam sama u Zagrebu, radila svoj posao, pila kavu na miru, šetala navečer bez da gledam na sat i bez da me itko zove svakih 20 minuta. Imala sam svoj ritam, svoj mir, svoju slobodu. Nije bilo savršeno, ali bilo je moje. Onda je mama pala u kupaonici. Ništa filmski, samo jedna glupa sekunda, skliznula na pločice i od te sekunde kao da se sve raspalo. Kuk, terapije, zaboravljivost, promjene raspoloženja… i onaj pogled koji ti slomi dušu jer vidiš da osoba koju voliš polako više nije ista.

Brat Damir živi u Njemačkoj i naravno odmah je krenulo ono: “Sejo, ti si bliže, samo dok se mama malo ne oporavi.” Samo dok. Najskuplje dvije riječi u životu, kunem se. Ja sam spakirala pola stana, vratila se u Tuzlu kod mame i rekla sebi da je to privremeno. E pa, evo me godinu dana kasnije, spavam na kauču koji ubija leđa, radim od doma između kuhanja juhe i naručivanja recepata, i vodim rasprave s mamom oko toga je li ručala prije sat vremena ili nije.

Najgore od svega? Ne boli me samo umor. Boli me što sam počela biti ljuta. Onako ružno ljuta. Nekad me zove pet puta u deset minuta jer ne može naći naočale koje su joj na glavi. Nekad mi kaže da sam nervozna i hladna “otkad sam se vratila iz tog svog velikog života”. A ja šutim jer ako progovorim, ispast ću đubre. I onda se mrzim jer pomislim: a gdje sam ja u cijeloj toj priči?

Jedan dan sjedimo za stolom, ona gura vilicom grah i odjednom kaže: “Znam ja da sam ti teret.” Ljudi moji, meni je žlica ispala iz ruke. Kažem joj: “Nemoj to pričati.” A ona se samo nasmije onako tužno, baš onaj osmijeh od kojeg te stegne u prsima, i kaže: “Da ti je lako, ne bi noću plakala u kupatilu da te ne čujem.” Ja sam se zaledila. Znači čula me. Sve one večeri kad pustim vodu da sakrijem jecaje, kad sjedim na školjci kao zadnja budala i pitam se jesam li loša kći ako želim svoj život nazad.

Nisam joj ništa odgovorila. Samo sam ustala i krenula prati suđe kao robot. A ona tiho kaže: “Tvoj babo bi rekao da sam tvrdoglava ko mazga.” I prvi put nakon dugo vremena obje smo se nasmijale. Onako kroz knedlu, kroz suze, kroz sav taj kaos. Jer babo je stvarno to govorio, i to uvijek kad mama krene po svom. I na sekundu je opet sve bilo naše staro, normalno, domaće.

Ali mir nije trajao dugo. Prošlog petka me nazvao Damir. Kaže on meni: “Nemoj se ti toliko vezati za svaku njenu riječ, stara je, bolesna je, izdrži još malo.” Izdrži još malo? Ma dođe mi da ga teleportiram iz Stuttgarta ravno u ovu kuhinju da vidi kako izgleda “još malo” kad ti netko usred noći lupa na vrata sobe jer misli da je 1998. i da babo kasni s posla. Rekla sam mu: “Lako je tebi pričat kad šalješ pare i savjest po Western Unionu.” Nastala tišina. Ona gusta, gadna. Onda je samo rekao: “Znaš da ne mogu sad doći.” Naravno da ne može. Uvijek nešto.

I onda sinoć… Mama je opet tražila svoje tablete. Našla sam ih u njenom džepu od kućne haljine. Kad sam joj pokazala, samo je sjela na krevet i počela plakati. Ne glasno. Ono tiho, staro, slomljeno. Kaže: “Bojim se, Lejla. Sve mi bježi. I dani, i misli, i ja sama sebi.” Ljudi, ja sam se raspala. Sav moj bijes, inat, umor, sve je palo u vodu u toj sekundi. Sjela sam kraj nje i prvi put nakon mjeseci je zagrlila mene, ne ja nju. I šapnula: “Oprosti što te vučem sa sobom dolje.”

A ja? Ja nisam znala što da kažem. Jer istina je bila previše ružna i previše nježna u isto vrijeme. Da, osjećam se kao da tonem. Da, nekad maštam da spakiram torbu i pobjegnem. Da, grize me krivnja čim to pomislim. I da, još je volim toliko da me to doslovno boli.

Jutros sam gledala svoj odraz u prozoru dok je ona spavala u fotelji. Podočnjaci do poda, kosa svezana kako stignem, kava hladna već sat vremena. I samo mi je prošlo kroz glavu: kad pomažeš nekome koga voliš, u kojem trenutku to prestane biti ljubav, a postane nestajanje sebe?

Ne znam jesam li dobra kći ili samo umorna žena koja se pokušava ne raspasti.
Biste li vi ostali do kraja, ili je u redu nekad spasiti i sebe?