Kad sam otvorila vrata u Travnom, na otiraču je stajao moj unuk, a moje kćeri nije bilo nigdje
Ne znam je li gore bilo ono zvono na vratima u pola deset navečer ili tišina kad sam otvorila i shvatila da nikoga nema.
Samo moj unuk. Mali Dino. U plavoj jaknici, s crvenim obrazima od hladnoće. Jednom rukom je držao plišanog zeca, a kraj njega je bila dječja torba. Na njoj zakačena cedulja.
“Mama će doći kasnije. Molim te čuvaj Dinu.”
Bez potpisa. Ali ja sam znala rukopis svoje kćeri i da me netko probudi iz mrtvih.
Živimo u Travnom, u onim zgradama gdje se sve čuje kroz haustor, a opet nitko ništa ne vidi kad treba. Ja sam samo viknula:
“Mirela!”
Kao da će se odnekud javiti. Iz lifta, sa stepenica, iz mraka. Ništa.
Dino me gledao onim velikim očima i rekao:
“Baka, mama je plakala.”
Tu su mi noge odsjekle.
Moj muž Stjepan je sjedio u kuhinji, gledao Dnevnik i prvo je mislio da dramatiziram. Onda je vidio dijete i torbu pa je ustao tako naglo da mu je stolica pala.
“Gdje je Ivana?”
“Da znam, ne bih stajala ovdje kao budala”, rekla sam, pregrubo, ali već sam drhtala cijela.
Te noći smo zvali sve. Njezinu prijateljicu Selmu iz srednje, bivšu kolegicu Marijanu iz pekare, susjedu Ljiljanu iz Sigeta, čak i Damira, Dininog oca koji se već dvije godine javlja samo kad njemu nešto treba. Nitko ništa.
Damir je samo promrmljao:
“Opet radi cirkus.”
Tad sam prvi put osjetila mržnju prema čovjeku koji je otac mog unuka.
Sutradan policija. Pa bolnice. Rebro, Sveti Duh, Vinogradska. Čekaonice pune ljudi, miris sredstva za čišćenje, umorne sestre, hladni pogledi na šalteru. Ponavljala sam ime svoje kćeri toliko puta da mi je prestalo zvučati stvarno.
Ivana Horvat. Rođena 1991. Smeđa kosa. Niža. Na desnoj ruci mali ožiljak od pegle kad je imala sedam godina.
Policajac je zapisivao i pitao:
“Je li ranije odlazila od kuće?”
“Ona ne živi s nama već četiri godine”, rekla sam.
“Mislio sam, je li nestajala?”
Taj izraz me presjekao. Kao da ljudi imaju naviku nestajati.
Kod kuće je krenulo ono gore. Šutnja, pa sitnice, pa eksplozija.
Stjepan je treći dan rekao:
“Ti si uvijek govorila da je samo umorna. Da joj treba odmor. Da će proći.”
Okrenula sam se prema njemu s Dininom šalicom u ruci.
“A ti? Ti si je pitao jednom u godinu dana kako je. Jednom. Samo si znao reći nek se sabere.”
“Jer se povukla od svih!”
“Možda zato što je nitko nije stvarno gledao!”
Dino je bio u sobi i kad sam shvatila da nas sluša, glas mi je pukao. To me i danas peče.
Nakon tjedan dana otišla sam u Ivanin stan u Dugavama. Ključ koji mi je dala “za svaki slučaj” stajao je godinama u ladici među računima i gumicama. Kad sam otvorila, udario me ustajali zrak i neka hladnoća koju ne mogu objasniti.
Sudoper pun šalica od kave. Spuštene rolete. Na stolu neplaćeni računi, opomene, vrtić, minus po tekućem. U kupaonici kutijice lijekova. Ne jedna. Pet. Na nekima isto ime liječnice, psihijatrice s Vrapča.
Ja to nisam znala.
Moja kći je mjesecima, možda godinama, odlazila psihijatru, podizala tablete, vodila Dinu u vrtić, dolazila kod mene na ručak i govorila: “Dobro sam, mama, samo sam umorna.”
A ja sam vjerovala jer mi je bilo lakše vjerovati.
U ormaru sam našla bilježnicu. Nisam htjela čitati, kunem se da nisam. Ali otvorila sam. Na jednoj stranici samo par rečenica.
“Kad dođem po Dinu kod mame, ona me pita jesam li jela. Nitko me ne pita jesam li dobro. Možda sam i ja kriva jer uvijek kažem da jesam. Ne znam više kako objasniti ovaj umor koji nije san.”
Sjela sam na pod kraj kreveta. Nisam ni plakala odmah. Kao da me netko iznutra ispražnio.
Kad sam to rekla Stjepanu, nije me ni pogledao.
Samo je šapnuo:
“Ubili smo je na rate.”
“Nemoj to govoriti.”
“A što da govorim, Kata? Da nismo vidjeli? Pa nismo. Ti si gledala je li Dino jeo, ja jesu li računi plaćeni, a žena nam je tonula pred nosom.”
Te noći je spavao u dnevnom boravku. Poslije je to postala navika. Dvoje starih ljudi u istom stanu, a kao da između nas stoji cijela Sava.
Dino je počeo noću mokriti u krevet. Jednom me uhvatio za lice svojim malim rukama i pitao:
“Baka, je l’ mama mene ostavila jer sam bio zločest?”
Ja sam se raspala. Pred djetetom. Nisam smjela, znam. Ali samo sam ga zagrlila i govorila:
“Ne, zlato. Ne, nikad. Mama je bolesna. Samo… nije znala kako tražiti pomoć.”
To sam govorila njemu, a zapravo sebi.
Dva tjedna kasnije zvali su iz bolnice u Jankomiru. Nisu je našli tamo tada, nego je jedna socijalna radnica povezala podatke jer je Ivana prije tri mjeseca bila na razgovoru i navela mene kao kontakt za hitne slučajeve. Tri mjeseca. A meni je rekla da ide raditi duplu smjenu.
Tad sam shvatila koliko je dugo nosila sve sama. I koliko smo joj pomogli tako što smo govorili: “Ma proći će.”
Još je nema. Prošlo je sedam mjeseci.
Ja odgajam Dinu, Stjepan i dalje šuti više nego što govori, a ja svaku večer kad lift stane na našem katu zadržim dah. Glupo, ali još uvijek mislim da će pozvoniti i reći: “Mama, oprosti, nisam znala kako dalje.”
Recite mi, kako čovjek živi s tim da je volio svoje dijete, a ipak nije vidio da nestaje puno prije nego što je stvarno nestalo?
Biste li vi oprostili sebi ili partneru takvu sljepoću?